Na današnji dan, prije 31 godinu, svoj život položio je Spomenko Gostić, najmlađi odlikovani borac Vojske Republike Srpske.
Spomenko se rodio u Doboju, 14. avgusta 1978. godine. Živeo je u siromašnoj porodici u selu Jovići na Ozrenu. Prije rata mu umire majka Milena, a dječak ostaje da živi sa bakom u selu koje je, etnički gledano, bilo u okruženju. Septembra 1992. godine, još jedna tragedija zadesila je mladog Spomenka. Sa muslimanskih položaja granatirano je njegovo selo, a jedna od žrtava bila je i Spomenkova baka.
Spomenko je ostao sam. Dječak tada odlučuje da se dobrovoljno prijavi u Vojsku Republike Srpske, gdje postaje kurir u lokalnoj jedinici. Njegov zadatak je bio da, sa zapregom i dva konja, dostavlja hranu vojnicima na prvim linijama fronta.
Dva puta ranjavan
Na internetu danas može da se vidi Spomenkov jedini sačuvani intervju. Iako samo 14-godišnjak, u poređenju sa djecom koja su imala bezbrižno djetinjstvo, može da se vidi da je Gostić već tada bio zreo dječak. To i nije tako neobično s obzirom da je on sa svojih 14 godina već tada video ono što i mnogo stariji ljudi od njega nisu. Više nije samo raznosio hranu sa položaja, već i izvlačio ranjenike sa najopasnijih mjesta. Dva puta je bio ranjavan, ali se nije povlačio.
Na pitanje novinara kakva je njegova poruka srpskom narodu, Spomenko je rekao:
– Da se drže hrabro, da idu na liniju i da se bore kako treba.
Srpski borci sa Ozrena su govorili da je to bio njihov Obilić.
– Izvlačio je mrtve i ranjene borce sa prve borbene linije po kiši granata i metaka. Na Ulišnjaku, gdje niko nije smio da ide da spasava ranjenike, taj dječak je sa konjskom zapregom izvlačio i spasavao živote srpskih boraca – sjeća se njegov saborac Stjepan.
Odbio da napusti zavičaj
Poslije emitovanja emisije o Spomenku na televiziji, mnogi ljudi su se interesovali o njemu. Dječak je dobio ponudu od jednog Srbina iz Pariza da pređe kod njega i napusti bojište. Ipak, Spomenko je to odbio. Nije želio da napusti zavičaj i Maglaj, sve dok njegova zemlja ne doživi slobodu.
U martu 1993. godine, započela je ofanziva neprijateljskih snaga na planinu Ozren. Narod se povukao iz Jovića, a Gostić je sa nekoliko vojnika ostao da brani selo. Tokom granatiranja položaja srpske vojske, pet vojnika je poginulo, a Gostić je teško ranjen. Umro je 20. marta, a sahranjen je sa stradalim saborcima na seoskom groblju u Gornjem Ulišnjaku.
