Definitivno, BiH je raspolućena – konfederalno.
Piše: Milorad Gutalj
Malo više je u verifikovanoj raspodjeli pripalo sarajevskoj Miljacki od banjalučkog Vrbasa koji je zadovoljan svojom veličinom i tokom, dok je ostalo još da se vidi iz Mostara koliko će Neretva da obuzda širenje Miljacke.
I geografija je ovom verifikacijom zadovoljena. Nije se mijenjao tok Miljacke, Vrbasa i Neretve koje još teku kroz Sarajevo, Banjaluku i Mostar ove nam konfederalne zemlje. I narod je zadovoljan, zna čiji je šta, zna čije su rijeke, čiji su gradski centri, zna gdje mu je vlast, neće se više uzaludno „nadati“ da bude tamo u nekom mjestu koje mu geografski ili kulturološki više ne pripada.
Narod neće više slušati kako Sarajevo hoće da „okupira“ Banjaluku i Mostar. Banjaluka je raščistila sa Sarajevom koje joj je „isporučilo 157.000 Srba“, a Mostar nikako dovoljno da Neretvom obuzda Miljacku da ga više ne potapa.
Stvar je riješena. Napokon, može da se kaže „Mirna Bosna“, jer njene rijeke teku mirno kroz Sarajevo, Banjaluku i Mostar. Koliko nam je trebalo da shvatimo da nam Miljacka, Vrbas i Neretva donesu toliko željeni mir.
Ovaj za sada još nestvarni kratki uvod mogao bi da nađe potvrdu u izjavi predsjednika Vlade Republike Srpske Radovana Viškovića koji kaže: „… Srpska treba da gleda sebe, svoj put i razvoj“.
Ove Viškovićeve riječi mogu da budu istorijske, jer je sva filozofija dosadašnje „proizvodnje“ sarajevske političke netrpeljivosti usmjerena protiv Republike Srpske i Srba i, naravno, Zapadne Hercegovine ili Herceg Bosne i Hrvata.
Zato je Višković u pravu – Srpska treba da gradi svoj put i razvoj. Ne treba da se osvrće na one koji joj usporavaju ili osporavaju ekonomski razvoj i konfederalnu samostalnost. U zajedničkim organima Republika da učestvuje onoliko moliko mora. Koliko druga strana u zajedničkim organima učini za Republiku Srpsku, toliko Srpska može da uzvrati. I to je put do izreke „Mirna Bosna“.
Srbi i Republika Srpska u političkom i geografskom poimanju ne žele ništa od Federacije BiH, jer su politički svjesni da više ne pripadaju tom prostoru u kojem su vijekovima nihilizovani, a vjerujemo i Hrvati ne žele nikome da daju ono što misle da im pripada u konfederalnoj BiH.
Za razliku od Srba i Hrvata, bošnjački političari, stacionirani uglavnom u Sarajevu, ne razmišljaju tako. Svoj dio Federacije koju politički kontrolišu i koja im pripada po Dejtonu, ne daju nikome, dok, suprotno tome, žele da imaju dominantnu ulogu i na prostorima koji su vjekovno srpski i hrvatski.
Viškovićeve riječi „… Srpska treba da gleda sebe, svoj put i razvoj“ su iskrene i proizašle su iz najnovijih političkh pritisaka političkog Srajeva, legalnih i ilegalnih stranaca koji sve otvorenije prijete i Republici Srpskoj i srpskom narodu, želeći da mu uskrate ustavno-pravnu stabilnost, imovinu i status zagarantovan Dejtonskim sporazumom.
Viškovićevoj rečenici da „… Srpska treba da gleda sebe, svoj put i razvoj“ dao je ogroman značaj i ministar spoljnih poslova u Savjetu ministara Elmedin Konaković, koji se raduje kao malo dijete što „kompletan iznos novca od EU ide u Federaciju BiH, dok Republika Srpska neće dobiti ništa. To treba da shvate političari i ljudi u tom entitetu“. Tako razmišlja i, nažalost, takvu politiku sprovodi „zajednički nam“ ministar Konaković.
Konaković je ovom izjavom samo potvrdio da je ministar spoljnih poslova Federacije BiH i da je nastavio voditi politiku Bisere Turković koja je sprovodila interese stranke kojoj je pripadala – SDA.
Republika Srpska je svjesna da Konakoviću, posle ove izjave, ne može vjerovati da će sprovoditi dogovorenu uravnoteženu ino-politiku u ime i Republike Srske i Federacije BiH, jer se raduje svakom potezu koji je usmjeren protiv Republike Srpske i srpskog naroda.
Biti ministar jedne zemlje, a ne zastupati u svijetu interese polovine te zemlje može samo Konaković i politika kojoj pripada.
I Nermin Nikšić, premijer Federacije BiH, nije daleko otišao u razmišljanju od Konakovića. Ostao je vjeran „sarajevskoj političkoj čaršiji“, žaleći se „međunarodnoj zajednici“ da su „vlasti Republike Srpske odbile da povuku“, kako on rezonuje, „sporni zakon o Ustavnom sudu“.
Sarajevska „politička trojka“ oličena u Konakoviću, Nikšiću i Edinu Forti je više puta dokazala da nema samostlanu politiku, da nije sposobna upravljati političkim procesima u vlastitoj zemlji i da nije sposobna ravnopravno razgovarati sa političkim predstavnicima Srba i Hrvata o daljoj sudbini BiH.
To su dokazali i najnovijim saopštenjem u kojem traže od međunarodne zajednice da „odluči mogu li SNSD i satelitske sljedbenika u rušenju države posmatrati kao partnera za izgradnju mira ili kao ruske partnere za njegovo rušenje“.
Ovakvo saopštenje mogu napisati samo ljudi koji su nedorasli političkom trenutku i nesposobni da sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, koji je na izborima dobio više glasova nego njih trojica zajedno, rješavaju najozbiljnija pitanja po zemlju, umjesto jadikovki i pozivanja stranaca.
Sve ove izjave, a posebno ona bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića koji dangubi po svijetu, tražeći da bude smijenjen Dodik, su nastavak razmišljanja sarajevske čaršije i njenog viđenja BiH kao unitarne islamske države koje ne mijenjaju od 1992. godine.