Političko Sarajevo punih 26 godina radovalo se oduzimanjem nadležnosti Republici Srpskoj i hrvatskom narodu u BiH, koje su, bez odgovornosti, samovoljno, bez stvarne potrebe i argumenata, personifikujući silu, radili svi dosadašnji visoki predstavnici u BiH.
Radovalo se Sarajevo smjenjivanju sa funkcija legalno i legitimno izabranih srpskih i hrvatskih predstavnika vlasti, koji nakon smjene nisu imali pravo žalbe. Radovalo se političko Sarajevo raznim vrstama ponižavanja i oduzimanja dostojanstva srpskom narodu, koje su iz čistog hira, što se pokazalo nakon 26 godina, radili zapadni apsolutisti u OHR-u.
Rezultati djelovanja prvih ljudi OHR-a, koje u zemlji, sa kojom su radili šta su htjeli, niko nije imao pravo da kontroliše, doveli su BiH do rasula i propasti, odnosno do samog kraja čiji bi jedini izlaz trebalo da bude mirni razlaz Srba, Hrvata, i Bošnjaka u svoje političko teritorijalne zajednice Republiku Srpsku, Herceg Bosni i Bosnu, čije su granice, zahvaljujući OHR-ovoj politici nametanja, sve vidljivije.
Pogubno djelovanje OHR-a u korist političkog Sarajeva, dovelo je politike predstavnike Bošnjaka u stanje političke letargije, /ne/promišljanja i isčekivanje da će u njihovo ime OHR sve završiti, odnosno oduzeti sva prava Srbima i Hrvatima i „stvoriti“ ustavno ustrojstvo BiH sa muslimansko-građanskom dominacijom.
Interesno djelovanje OHR-a u korist Sarajeva ohrabrilo je političke predstavnike Bošnjaka da sa Srbima i Hrvatima ne žele nikakav razgovor o BiH zajednici koja bi mogla zadovoljiti političke i ekonomske interese konstitutivnih i ostalih naroda na ustavno-dejtonskim principima.
Umjesto razgovora i dogovora sa Srbima i Hrvatima, političko Sarajevo se opredijelilo za politiku iščekivanja da OHR povuče poslednji nametnuti potez i odbaci Dejton u korist centralizovane BiH.
Živeći na lovorikama OHR-a, političko Sarajevo je izgubilo realnost sa stvarnošću pa je kod prvog javno izgovorenog mišljenja njemačkog diplomate Kristijana Šmita, koga Repblika Srpska ne priznaje kao visokog predstavnika, da član Predsjedništva BiH Željko Komšić nema legitimitet baznih glasova hrvatskog naroda, diglo odmah političku halabuku koju predvodi upravo nelegitimni hrvatski član Predjsedništva BiH, trenutno predsjedavajući ovim raštimanim tijelom, kakva je upravo i BiH.
Komšić je imao „hrabrosti“ da kaže da je „loše što je visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit zauzeo jednu stranu“.
Tako kaže Komšić koga treći mandat u Predsjedništvu BiH biraju Bošnjaci za predstavnika hrvarskog naroda, vjerovatno uz uslov da radi protiv naroda u čije je ime izabran, što svakodnevno dokazuje.
Njemu je zasmetala istinita rečenica koju je Šmit izgovorio, a što je veoma interesantno da to neko od stranaca kaže, da je „gospodin Komšić hrvatski predstavnik u Predsjedništvu, ali su ga više birali Bošnjaci nego Hrvati“. To je istina. Za poštene, to bi bila ostavka, a za politički nepoštene kakav je Komšić, naravno, svađa.
Tom Šmitovom rečenicom odjednom je radost 26-ogodišnjeg nametanja političke „omče oko vrata“ srpskom i hrvatskom narodu zamijenila „knedla“ u grlu Komšića koju neće moći progutati i koja će ga smjestiti tamo gdje mu je uvijek bilo mjesto niskorangirani političar slabog intenziteta, nikakvog uticaja i zanemarljivih mogućnosti.
Razmaženo političko Sarajevo reagovalo je i na konstatacije izgovorene na jednom od skupova u Njemačkoj da bi u slučaju „raspada BiH, kao ‘fragilne državne tvorevine’, ostalo muslimansko ostrvo sa znatnim konfliktinim potencijalom i kao stalni izvor nemira“.
Ovakve konstatacije odmah je političko Sarajevo ocijenilo skandaloznim, bez imalo samokritike, osvješćenja i pitanja koje bi sami sebi trebalo da postave – koliko ima istine u rečenom na ovom simpoziju u Njemakoj pod nazivom „Evroatlanske perspektive BiH“.
Političko Sarajevo, umjesto analize rečenog, nastavlja svađalačku politiku, koju vodi sa svima punih 26 godina, odnosno od kada je OHR krenuo sa nametanjima i podrivanjem Dejtonskog sporazuma.
Bošnjaci, iako žive u dejtonskoj BiH sa Srbima i Hrvatima, ne žele s njima politički dogovor i razgovor o realizovanju dejtonskih principa na ravnopravnim političkim osnovama unutar ove u Dejtonu dogovorene zajednice.
Bošnjaci, takođe, nastavljaju sa napadima na Hrvatsku i Srbiju, prve komšijske zemlje, smatrajući neopravdano da rade protiv interesa Bošnjaka i BiH. Napadaju izabrane predstavnike ovih zemalja da rade na razgradnji BiH. Bošnjaci su pokušali ubiti premijera Srbije Alaksandra Vučića u Srebrenici 2015. godine, koji im je, prelazeći preko ovog pokušaja ubistva, pružio ruku o saradnji, koju nisu prhvatili, iako je i dalje ispružena.
Političko Sarajevo ne zna kako da se ponaša ni prema Crnoj Gori. Čas napada potpredsjednika crnogorske Vlade Dritana Abazovića, čas ga prima kao državnika – zavisno od njihovih mjerila za dati politički trenutak. Političko Sarajevo nema izbalansiranu politiku ni prema premijeru Crne Gore Zdravku Krivokapiću ni prema predsjedniku ove zemlje Milu Đukanoviću, definišući je prema vlastitim interesima i potrebama.
Bošnjačko zvanično Sarajevo treba da se zapita da li propagiranjem i provođenjem svađalačke politike, u kojoj su svi krivi osim njih, zaista izvdojilo u „izolovano muslimansko ostrvo sa znatnim konfliktinim potencijalom i kao stalni izvor nemira“. Odgovor će morati pronaći sami, iako ga je djelimično okarakterisao simpozijum u Njemačkoj.
Ali, Bošnjaci će na kraju morati da, zajedno sa Srbima i Hrvatima, pronađu odogovor – trebaju li ovom zemljom da upravljaju stranci – od OHR-a, specijalnih izaslanika EU u BiH, do stranih sudija u domaćem sudstvu, ili će napokon shvatiti da ovu zemlju treba da grade, razvijaju i njom upravljaju domaći, – srpski, hrvatski i bošnjački izabrani predstavnici.
Stranci dođu, odrade nešto u svom interesu i odu, dođu drugi, odrade isto i odu i tako u nedogled, a Bošnjacima ostaje i dalje da žive sa svojim prvim i stalnim komšijama – Srbima i Hrvatima i, naravno, komšijskim državama Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom…
