Izjava predsjednika SDP-a Nermina Nikšića u Foči da je „kontinirana, retrogradna i nacionalistička politika vlasti iz Republike Srpske, gotovo tri decenije nakon agresije na BiH, za direktni proizvod ima učestale napade na povratnike u ovom entitetu“, predstavlja svojevrsno obmanjivanje javnosti i dodvoravanje novom, nelegitimno izabranom visokom predstavniku Kristijanu Šmitu.
Lamentiranje Nikšića na Karlovom /fočanskom/ mostu neiskren je odnos prema svim žrtvama u BiH, jer stavljanje jednih u prvi plan /bošnjačkih/ iskrivljuje tragičnu sliku prema drugim nevinim žrtvama /srpskim i hrvatskim/ u građanskom ratu u BiH, a ne agresiji, kako Nikšić cinično naglašava.
Ko u posljednje vrijeme prati politička dešavanja u BiH može primijetiti da se političko Sarajevo ponovo „povampirilo“ kao da želi da nametne Šmitu ustaljenu matricu da je sa Srbima, bez nametanja ovlašćenja, koja ni jednim Dejtonskim aktom nisu propisana, nemoguće živjeti.
U tom pravcu idu Nikšićeve otrovne strijele upućene srpskom narodu i njegovom rukovodstvu, a tom horu i određivanje matrice prema kojoj bi trebalo da se, prema bošnjačkim željama, ponaša Šmit, pridružio se i lider SDA Bakir Izetbegović, najavljujući iz Gacka Srbima osvetu u nekom drugom poluvremenu.
Da se vratimo Nikšiću, njegovoj dvoličnosti, političkoj nekorektnosti i onome šta mu smeta i, naravno, onome šta mu ne smeta, iako se predstavlja kao lider jedne multietničke partije u BiH.
Nikšiću godi kada ističe da je bila agresija na BiH, iako zna da je bio građanski rat, u kojem su međusobno ratovali muslimani, Hrvati i Srbi, kao i muslimani između sebe u cazinskoj krajini, Nikšiću ne smeta da lažno optužuje vlasti Republike Srpske koje, prema Nikšiću, „kontiniranom, retrogradnom i nacionalističkom politikom“ podstiče napade na povratnike Bošnjake.
Šta Nikšiću ne smeta? Naravno ne smetaju mu napadi na Srbe i rušenje njihovih svetinja.
Nikšiću ne smeta što su srpska groblja i crkve stalna meta napada i skrnavljenja na cijelom prostoru Federacije BiH, ne smeta mu što pravoslavni sveštenici u nekim federalnim mjestima pri kretanju i obavljanju svete dužnosti, radi lične bezbjednosti, umjesto mantije na ulici ili javnom prevozu nose civilnu odjeću.
Nikšiću ne smeta skrnavljenje Sabornog hrama u Tuzli na čijim je zidovima bio nacrtan polumjesec sa zvjezdom, Nikšiću ne smeta što je Bošnjak iz naselja Bare ispucao cijeli šanžer iz vatrenog oružja ispred crkve u Požarnici, oko koje se okupilo nekoliko stotina Srba u ovom povratničkom naselju na Svetog Iliju Gromovnika.
Nikšiću ne smeta kamenovanje kuće Srbina Miloša Petrovića u sarajevskoj opštini Centar, može se reći ispred Nikšićevog nosa, Nikšiću nije smetalo paljenje kuće Savi Bilanoviću, srpskom povratniku u Busovaču, Nikšiću nije smetalo što su na kuću povratničke srpske porodice Cvetka Simića u Špionicu kod Srebrenika bacane petarde i kamenje, uz prijetnju da će ih mrak progutati.
Sličan slučaj se dogodio porodici Čuturić u blizini Banovića, koja je boravila u kontejneru da obnovi porušenu kuću. Nikšića vjerovatno raduje što je ova porodica iz straha odustala od obnove kuće i povratka, uopšte.
Nikšiću ne smeta što je srpsko groblje u mjestu Gornje Babice kod Lukavca četiri puta skrnavljeno, ne smeta mu što je na ovom srpskom groblju porušeno čak 40 spomenika, ne smeta mu što se na široj lokaciji ovog naselja bez znanja srpskih vlasnika katastarski, čaki i gruntovno, prebacuje zemlja ne nove vlasnike muslimane.
Navedeni primjeri napada na srpske povratnike u Federaciji BiH su samo ovlaš pomenuti, dok ih u stvarnosti ima mnogo više.
Nikšić, napadajući na „retrogradnu i nacionalističku politiku vlasti iz Republike Srpske“ koja, prema Nikšiću, sije strah nad Bošnjacma, ni riječi ne kaže o napadima Bošnjaka na srpske svetinje. Nikšića ne interesuje srpski strah koji je proizvod bošnjačkih napada.
Nikšića treba podsjetiti da Bošnjaci, ne samo što napadaju na Srbe i njihovu imovinu u Federaciji BiH, to rade i na prostoru Republike Srpske.
Na Đurđev gradu iznad Zvornika, u blizini naselja Kula grad, crkva posvećena Svetoj Petki Trnovi skrnavljena je 19 puta, drveni krst na Đurđev gradu paljen je osam puta, spomenik podignut za 126 poginulih i nestalih boraca Vojske Republike Srpske na Glođanskom brdu rušen je do temelja četiri puta, dok je spomenik za 11 ubijenih srpskih civila i policije na Crnom vrhu kod Zvornika rušen tri puta.
Ove postupke svojih sunarodnika, kao i druge koji nisu navedeni, a za koje Nikšić sigurno zna, nikada nije osudio, čime je direktno zaslužan za srpski strah.
Nikšić nije osudio što se zvaničnim predstavnicima Republike Srpske i porodicama ubijenih srpskih vojnika zabranjuje da polažu cvijeće na mjesto stradanja srpskih vojnika u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.
Nikšić nije osudio što se zvaničnicima Republike Srpske i srpskim porodicama ubijenih vojnika u „Tuzlanskoj koloni“ na Brčanskoj Malti u Tuzli ne dozvoljava da polože cvijeće i prisluže svijeće na mjestu stradanja vojnika.
Nikšiću niko nije uskratio pravo da na fočanskom mostu ispusti cvijet u Drinu i oda poštu ubijenim Fočacima, što je svakako ljudski i treba pozdraviti, ali nije ljudski, nije komšijski, nije moralno da se Nikšić „šepuri“ po Foči i optužuje vlasti Republike Srpske da vode retrogradnu politiku prema Bošnjacima, dok se Srbima, zahvaljujući Nikšiću i njegovoj politici, ne dozvoljava da oplakuju svoje najmilije na mjestu stradanja u Sarajevu u Tuzli i drugim mjestima.
Toliko o Nikšiću, njegovom političkom moralu, njegovom „izbalansiranom“ pogledu na sve žrtve građanskog rata BiH, njegovom lažnom zalaganju za ravnopravnost i Nikšiću koji je žalostan primjer lažne i neiskrene građansko orijentisane bošnjačke politike.
