Prođe 25. novembar i sa njim sav besmisao državnosti BiH koja je ostala samo u glavama sarajevskih političara.
Dan poslije, a pogotovo 29. novembra, kada je 1943. godine u Jajcu, održano zasjedanje AVNOJ-a /Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije/, u Sarajevu je muk, tišina.
Niko od sarajevske politike elite ni da pomene AVNOJ kao istorijsko političko tijelo koje je potvrdilo odluke ZAVNOBiH-a. Da nije bilo AVNOJ-a, ne bi bilo ni zasjedanja ZAVNOBiH-a.
Od ova dva datuma, veoma važna sa stanovišta istorije bivše Jugoslavije, sarajevski politički establišment uzeo je 25. novembar da obilježava kao „dan državnosti BiH“, bolje reći kao dan Sarajeva, tu je uglavnom i obilježen, jer se Srbi i Hrvati na svojim istorijskim područjima godinama ne pridružuju tom slavlju, smatrajući da taj dan, nestankom bivše Jugoslavije i bivše Socijalističke Republike BiH ne postoji.
U negaciji dva naroda Srba i Hrvata, nelegalni i nelegitimni član Predsjedništva BiH Željko Komšić je 25. novembra na Bobovcu, izrekao misao kojom je zabetonirao svaku mogućnost zajedničkog slavlja Srba i Hrvata koje nameću Bošnjaci o danu državnosti.
Komšić je tada rekao da se „ljiljani ne bi zaviorili 1992. da 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, bosanskohercegovački antifašisti nisu obnovili državnost BiH“. Ovom porukom Komšić, koji je nosilac priznanja „zlatni ljiljan“ takozvane armije BiH, otvoreno je stavio do znanja Hrvatima i Srbima da su nepoželjni u BiH kakvu zamišljaju Komšić i njegovi poslodavci u Sarajevu.
Komšić je na Bobovcu, gdje je, prema bošnjačkoj želji, obilježavana, naravno krnja, državnost BiH, rekao da „sada postoji osnova za napredovanje države, a da ćemo se u prošlost vraćati kroz sjećanje“.
Komšić, zanesen „državničkim“ slavljem, nije pojasnio koji osnov postoji za napredovanje i koje države. Ako će da je gradi, kao i do sada, na izbornim prevarama hrvatskog naroda i na osporavanju Republici Srpskoj da gradi hidrolektrane ili druga dobra na svojoj teritoriji, onda od države, koju nameće Komšić, neće biti ništa, jer je takvu ne žele Srbi i Hrvati.
Nastojeći da dokaže državnički kontinuitet i kapacitet BiH, Komšić je zaboravio da ukaže na osnovni postulat ZAVNOBiH-a, kasnije potvrđenog na AVNOJ-u, kojim je izražena odlučnost naroda Socijalističke Republike BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, muslimana i Hrvata.
Čovjek, poput Komšića, sklon političkim prevarama kojima je po treći put izabran da, po želji Bošnjaka, odlučuje u ime hrvatskog naroda, nije spreman da žrtvuje svoju političku nedoslijednost za ravnopravnost.
Političko Sarajevo, a posebno Komšić, trebalo bi da zna da u rezolucijama ZAVNOBiH-a, potvrđenim na AVNOJ-u, i odlukama Narodne skupštine Republike Srpske donesenim 9. januara 1992. godine, postoji izvjesna istorijska sličnost.
U Rezoluciji ZAVNOBiH-a se ističe da ubuduće Socijalističku Republiku BiH i njene narode u zemlji mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ, dakle i AVNOJ.
Poslanici Narodne skupštine Republike Srpske su 9. januara 1992. godine usvojili Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH, ozakonivši da se ovaj datum obilježava kao Dan Republike Srpske.
Dakle, ako političko Sarajevo insistira na kontinuitetu državnosti BiH donijetoj na ZAVNOBiH-u, onda mora uvažavati Republiku Srpsku i njene datume.
