izbor urednikaKolumnenaslovnaZvornik

Kako su se prvi put sreli Zvorničani i električna energija

Piše Mile V. Vasiljević

Nakon Prvog svjetskog rata, svijet je ušao u postepeni proces modernizacije. Naučna i tehnička otkrića s kraja XIX i početkom XX vijeka, sve više su ugledavala svijetlo dana. Međutim, u nekim zemljama taj proces je išao veoma sporo. Kraljevina SHS (Jugoslavija) je bila jedna od njih. Vodeći centri u državi mogli su se pohvaliti da idu u korak s vremenom, dok su ostala mjesta ( pogotovo provincija ), kasnila na tom putu. Zvornik je, kao i većina drugih mjesta provincije, sporim korakom išao ka progresivnim idejama i životu. Međutim, iako sporim kretanjem, grad je do početka Drugog svjetskog rata imao automobile, benzijsku pumpu, škole, sportska i sokolska društva…, a i nešto bez čega se ne može zamisliti savremeni život- električnu energiju.

Zvorničke ulice nisu bile u mraku, iako nisu imale električnu energiju, jer su osvetljavane fenjerima, koji su se nalazili na izgrađenim stubovima. Stubovi su postavljani na više mjesta u gradu. O njihovoj brizi ( punjenju gasom, čišćenju, paljenju i gašenju), računa je vodio tzv. posvandžija, čovjek koji je uvjek sa sobom nosio merdevine, pribor za čišćenje i kantu sa gasom. Osim toga, posvandžija je vodio računa i o samom gradu tokom noći. Obilazio je kuće i dućane, te provjeravao jesu li svi prozori i vrata zatvoreni. Posljednji zvornički posvandžija zvao se Huso Bičakčić iz Beksuje, i on je taj posao obavljao do 1937. godine, kada je Zvornik dobio električnu energiju i kada su fenjere zamjenile električne svjetiljke.

Inicijativu za dovođenje električne energije u Zvornik dala je gradska opština na čelu sa tadašnjim gradonačelnikom Stankom Nikolićem. Međutim, nisu svi građani bili za dovođenje struje u Zvornik. Tome su se naročito suprostavili zvornički trgovci ( posebno Jovičići i Kurići ), plašeći se da struja ne potisne potrošnju gasa. Ipak, odbornici su većinom glasova donijeli odluku da Zvornik dobije struju, a kada je tu odluku potvrdila Drinska banovska uprava u Sarajevu, pristupilo se njenom provođenju. Prvo je 1936. godine, podignuta mala centrala. Nalazila se na današnjem prostoru između Kasine i zgrade Zmajevac. Tu je ujedno bila izgrađena i kuća za prvog zvorničkog električara Božu Jocića. Međutim, centrala je kao gorivo koristila drvo, a kako je poskupljela cijena drveta, onda se došlo do zaključka da je rentabilnije da se Zvornik snadbijeva strujom iz termoelektrane, iz Banje Koviljače. To je i učinjeno 1937. godine, kada su bandjere za žicu postavljene od Banje Koviljače do Zvornika.

Cijelokupno zvorničko gradsko stanovništvo bilo je obavješteno o danu kada će se pustiti struja u Zvornik. Najveći broj ljudi se okupio oko Kasine, gdje je priređena i svečanost. Ispred Kasine su se nalazile i pristalice i protivnici električne energije u gradu. Svi su iščekivali da padne noć i vide taj neobični događaj ( struju ) u svom gradu. Kada je svijetlo bljesnulo ispred Kasine i u okruženju, nastalo je neopisivo oduševljenje među prisutnima. Čak su i protivnici el.energije u gradu, shvatili da su činili grešku, a pojedinci su prilazili i samom gradonačelniku i čestitali mu na uspjehu.   

Tokom te 1937. godine, u gradu će biti 38 uličnih sijaličnih mjesta i samo će 80 domaćinstava imati struju. Tek nakon Drugog svjetskog rata taj broj će se povećavati. Što se tiče okolnih mjesta, Kozluk je prvo naselje izvan grada koje je dobilo struju i to ljeta 1952. godine. Godinu dana nakon Kozluka, znači 1953. godine, struju je dobio i Čelopek. I na kraju, pored svega, važno je pomenuti i prve zvorničke električare. Prvog zvorničkog električara Božu Jocića, već smo pominjali. I još je važno istaći da je on do 1947. godine bio jedini električar u Zvorniku. Njegov učenik, Nurija Sarajlić Roda, biće poslije Bože drugi električar u gradu. Njih dvojica su obavljali sve poslove što se tiče elektrike grada Zvornika.

Back to top button
Close
Close