Televizijskom premijerom nagrađivanog filma „Dnevnik Diane Budisavljević“, rediteljke Dane Budisavljević, na Prvom programu Hrvatske radio-televizije (HRT) večeras u 20 časova, obilježava se Dan sjećanja na proboj poslednje grupe zatočenika logora Jasenovac, 22. april 1945. godine. To je ujedno i Dan sjećanja na sve žrtve i preživjele zatočenike ovog stravičnog ustaškog logora, na genocid i žrtve Holokausta u Drugom svjetskom ratu.
Ovo izuzetno igrano-dokumentarno ostvarenje osvjetljava nesvakidašnji herojski čin Diane Budisavljević, Zagrepčanke austrijskog porijekla udate sa srpskog hirurga Julija Budisavljevića, koja je za vrijeme ustaškog režima u Hrvatskoj iz koncentracionih logora spasila od smrti i zbrinula više od 10.000 srpske djece. Ona je u svoju humanitarnu akciju krenula samo šest mjeseci posle uspostvaljanja NDH, u jesen 1941, kada je saznala da Srpkinje i Jevrejke sa djecom odvode u logore u kojima umiru od zlostavljanja, gladi i bolesti. Koristeći svoje austrijsko porijeklo, s nekolicinom prijatelja, započela je akciju koja se ubraja među najplemenitije podvige u Drugom svjetskom ratu. A zahvaljujući njenoj detaljnoj kartoteci dječjih sudbina koju je vodila do 1945. godine, dokazana su monstruozna stradanja srpske djece, iako joj je komunistička vlast odmah posle oslobođenja nepovratno oduzela ovu dokumentaciju.
Ko je Diana Budisavljević
Faktografija i hronologija kažu da je Diana Budisavljević Austrijanka rođena pod prezimenom Obekser (Obexer) u austrijskom gradu Inzbruku 1891. godine.
Nakon završene srednje škole udaje se za ljekara, utemeljitelja katedre Hirurgije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, dr. Julija Budisavljevića, te joj je od 1919. Zagreb i stalno prebivalište.
Dakle, lako je izračunati da je, s obzirom na godinu rođenja, bila već pedesetogodišnjakinja, žena u zrelim godinama i dobrog imovinskog statusa kad je počeo Drugi svjetski rat, a ona se uhvatila u koštac s mučnom, nehumanom pričom koja ju je iz udobnog salonskog života odvela u logore nakaradne paradržave, a društvo dama iz više klase zamijenila za hordu mršave, ispaćene dječice, počesto i na podu punom izmeta u vagonima smrti, piše Slobodna Dalmacija.
Diana Budisavljević bila je žena koja nije mogla zatvoriti oči pred činjenicom da se u koncentracionim logorima NDH našlo na hiljade djece (srpske i druge ne-hrvatske nacionalnosti), odvojene od roditelja, na pragu smrti. Austrijanka koja do tada nije bila pripadnica nikakvog pokreta niti udruženja za pomoć, pokrenula je spasonosnu akciju ni iz čega, saznavši za strahote koje se događaju u ustaškom logoru Loborgrad, a u tom pomaganju sudjelovala je i Crkva.
Akcija se, u najkraćim crtama, sastojala od skupljanja i slanja pomoći u novcu, hrani, odjeći i lijekovima zatočenim ženama i djeci u logorima: uz spomenuti Loborgrad, bili su to i logori Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac.
Mukotrpno izvlačenje i prevoz majki i nezbrinute logoraške djece u zagrebačke, jastrebarske i sisačke porodice, te u dječje domove i bolnice uz prikupljanje pomoći za njihovo uzdržavanje, takođe je bilo ono čemu je Diana posvetila, zapravo, ostatak svojeg, do tada udobnog života u dobro situiranoj, vlastitoj porodici. Ali ona je imala empatije i za tuđe nesrećne mališane, koje je zvala „moja djeca“.
Herojsko djelovanje Diane Budisavljević obilježilo je ne samo spašavanje golih života, nego i sistematsko vođenje složene kartoteke; bila je to evidencija djece i njihova porijekla, što je omogućilo njihovo ponovno spajanje s majkama i očevima, koji su u mnogim slučajevima bili slati na prisilni rad u Njemačku. Uprkos tome, Diana Budisavljević je nastojala sačuvati identitet djece i tako omogućiti njihov povratak porodicama.
Ono što se široj publici možda neće svidjeti jest podatak da se beatificirani nadbiskup Alojzije Stepinac – prema ekraniziranim dnevničkim zapisima – tek nakon dvije godine aktivno uključio u pomaganje; dostupni materijali govore, naime, da je isprva bio prilično suzdržan…
UNUKA SILVIJA SABO
Borba sa strahotama nad djecom pravoslavne vjeroispovijesti i srpske nacionalnosti trajao je zapravo i duže od „petoljetke“, o čemu svjedoči dnevnik koji je Budisavljević vodila od septembra 1941. do februara 1947. godine. Intervencijom Dianine unuke, psihologinje dr. Silvije Sabo, sačuvana je dokumentacija i dnevnik na osnovi kojih je Hrvatski državni arhiv izdao knjigu „Dnevnik Diane Budisavljević“ 2003. godine.
Ni partizanska oslobodilačka vlast nije bila odveć sklona realnom sagledavanju zločina počinjenog nad srpskom djecom u Drugom svjetskom ratu, odnosno vrednovanju njezine požrtvovne akcije, jer je odmah nakon oslobođenja u maju 1945. godine na zahtjev Ministarstva socijalne politike (tačnije, Odjeljenja zaštite naroda OZNA-e), Diana Budisavljević kartoteke s podacima o logoraškoj djeci i roditeljima morala predati vlastima, piše Slobodna Dalmacija.
Posljednjih šest godina svojeg života Diana Budisavljević provela je u rodnom Inzbruku, gdje je umrla 1978. godine.
