Prije tri mjeseca niko nije znao da SARS-Co-V-2 uopšte postoji. Sada se virus proširio na gotove sve zemlje na svijetu i zarazio skoro pola miliona ljudi od kojih za mnoge znamo, no za mnoge od njih i ne znamo. Virus je skršio ekonomije i doveo zdravstvene sisteme zemalja pred kolaps, napunio bolnice i ispraznio javne prostore. Odvojio je od njihovih kolega s posla i prijatelja. Narušio je moderno društvo u mjeri kojoj još niko nikada nije svjedočio. Uskoro će svako u Americi znati barem nekoga ko je inficiran. Baš kao i Drugi svjetski rat ili teroristički napad 11. septembra, ova je pandemija ostavila dubokog traga u psihi ljudi, piše za portal The Atlantic poznati znanstveni novinar Ed Jang.
Globalna pandemija ovih razmjera bila je neizbježna. Posljednjih godina, stotine medicinskih stručnjaka napisali su knjige, naučne radove i razna upozorenja da bi se ovako nešto moglo dogoditi. Bil Gejts je govorio svima koji su željeli slušati, uključujući i 18 miliona ljudi koji su poslušali njegov govor na TED Talku. 2018. napisao sam da Amerika nije spremna za pandemiju koja će se prije ili kasnije pojaviti. U oktobru je Centar za zdravstvenu sigurnost Džon Hopkins opisao što bi se moglo dogoditi ako bi novi koronavirus poharao svijet. A onda se dogodilo upravo to. Hipoteza je postala realnost. ‘Što ako?’ je postalo ‘Što sada?’
Dakle, šta sada? U posljednjim satima prošle srijede, što se sad čini kao daleka prošlost, Jong je razgovarao o pandemiji sa svojom trudnom prijateljicom kojoj se bližio datum poroda. Shvatili su da bi njezino dijete moglo biti prvo među onima rođenima u svijetu bitno izmijenjenom virusom COVID-19. Odlučili su ih nazvati Generacija C.
Kao što ćemo uskoro vidjeti, životi generacije C biće oblikovani odlukama koje ćemo donijeti u narednim sedmicama i gubicima koje ćemo pretrpjeti. No prije svega, malo računanja.
Američka iluzija
Po Indeksu globalne zdravstvene sigurnosti koji rangira sve zemlje svijeta s obzirom na njihovu spremnost da se suoče s pandemijom, SAD su dobile 83,5 bodova što je najbolji rezultat na svijetu. Bogata, snažna, razvijena Amerika trebala je biti najspremnija od svih nacija. No, ta je iluzija nestala. Unatoč mjesecima upozoravanja dok se virus širio drugim zemljama, kad je Ameriku COVID-19 napokon testirao, ona je na testu pala.
‘Bez obzira na sve, virusi poput ovog ispitaće otpornost čak i najopremljenijih zdravstvenih sistema’, rekao je Nahid Badelija, infektolog sa Univerziteta Boston. Mnogo zarazniji i smrtonosniji od uobičajenih sezonskih influenca, novi koronavirus pokazao se i mnogo otpornijim te se širi s jednog domaćina na drugog i po nekoliko dana prije nego izazove prve simptome. Da bi se obuzdao ovakav patogen, zemlje moraju razviti testove kojima će identifikovati zaražene, izolovati ih i pratiti s kime su došli u kontakt. To je ono što su Južna Koreja, Singapur i Hong Kong učinili uz odlične rezultate. I to je ono što Amerika nije učinila, piše Jong za The Atlantic.
Kao što su već pisali Jongovi kolege Aleksis Madrigal i Robinson Majer, Centar za kontrolu i prevenciju bolesti u februaru je razvio i distribuirao neispravne testove za koronavirus. Nezavisne laboratorije proizvele su alternative, ali zakočila ih je birokracije FDA (Food and Drug Administration). U kritičnim mjesecima kad je slučajeva bilo već nekoliko desetina hiljada, testirano je svega nekoliko stotina ljudi.
Da će biomedicinska supersila poput SAD-a tako nevjerojatno podbaciti u izradi jednostavnog dijagnostičkog testa, bilo je, doslovno, nezamislivo.
„Ne znam postoje li kakve simulacije koje smo ja ili neko od mojih kolega proveli, a u kojem smo predvidjeli propast testiranja“, rekla je Aleksandra Felan sa Univerziteta Džordžtaun koja radi na pravnim pitanjima kad je riječ o infektivnim bolestima.
Fijasko s testovima
Fijasko testiranja izvorni je grijeh američkog pandemijskog neuspjeha, jedna jedinstvena greška koja je potkopala sve druge protivmjere. Da je zemlja tačno pratila širenje virusa, bolnice su mogle provesti svoje pandemijske planove, organizovati posebne prostorije za tretman oboljelih, naručiti dodatnu opremu, osigurati osoblje ili odrediti koje će se institucije baviti oboljelima od koronavirusa. Ništa od toga se nije dogodilo. Umjesto toga, zdravstveni sistem koji ionako radi skoro punim kapacitetom i koji je ionako bio opterećen teškom sezonom gripa, iznenada se suočio s virusom koji se nekontrolisano širio čitavom zemljom. Preopterećene bolnice to nisu mogle podnijeti. Nedostajalo je osnovne zaštitne oprema poput maski, odijela i rukavica. Uskoro će nedostajati kreveta, kao i respiratora koji bi omogućili disanje onima čija je pluća napao koronavirus.
S malo mogućnosti da se održi na površini, američki zdravstveni sistem funkcionše uz pretpostavku da će da će manje pogođene države pomoći onima u većim problemima. Tako nešto funkcioniše kod lokaliziranih katastrofa poput uragana ili požara, ali ne kod pandemije koja je zahvatila 50 država. Umjesto saradnje pojavilo se natjecanje. Neke zabrinutije bolnice nabavile su ogromne količine opreme baš kao što su i neki ljudi pokupovali sav WC papir.
Dijelom je to zbog toga što je Bijela kuća ‘kuća duhova’ kad je riječ o naučnoj ekspertizi. Kancelarija za kontrolu pandemija koja je bila dio Nacionalnog štaba bezbjednosti, razriješena je 2018.
28. februara je Lućano Borio, koji je bio član tog tima, pozvao vladu da ‘djeluje odmah kako bi spriječila pandemiju u Americi’ i u saradnji s privatnim sektorom naprave pouzdane testove. No uz zatvorenu kancelariju, ta su upozorenja objavljena u Vol Strit Džornalu umjesto da se o tim pitanjima razgovara s predsjednikom lično. Umjesto da odmah krene u akciju, Amerika je sjedila besposlena.
Nepristojna, zaslijepljena, letargična i nekoordinirana Amerika je COVID-19 krivo procijenila i to značajno više nego se bilo koji zdravstveni radnik s kojim sam razgovarao usudio prognozirati. „Mnogo gore“, rekao je Ron Klain, koji je koordinirao američki odgovor na zapadnoafričku epidemiju ebole 2014. „Ovo je bilo ispod svih očekivanja koja smo imali“, rekla je Loren Sauer, koja se bavi pripremama za katastrofe u Centru Džons Hopkins. „Kao Amerikanac, užasnut sam“, rekao je Set Berkli, voditelj Gavija, Saveza za vakcine. „SAD može završiti s najgorom epidemijom u industrijaliziranom svijetu.“
Sljedeći mjeseci
S obzirom na zaostatak, SAD-u će biti teško – ali ne i nemoguće – uhvatiti korak. Bliska budućnost je do neke mjere određena jer je COVID-19 sporo i dugo oboljenje. Osobe koje su bile zaražene prije nekoliko dana, simptome će početi pokazivati tek sada, čak i ako su se u međuvremenu izolovali. Neki od tih ljudi ući će u odjeljenje intenzivne njege početkom aprila. Od prošlog vikenda, država je imala 17.000 potvrđenih slučajeva, ali stvarni broj je vjerojatno negdje između 60.000 i 245.000. Broj se sada počinje eksponencijalno povećavati: Od četvrtka naveče, službeni broj slučajeva iznosio je 83.507, dok stvarni broj slučajeva nije poznat. Zdravstveni radnici već primjećuju zabrinjavajuće znakove: nedostatak opreme, sve veći broj pacijenata te liječnika i medicinskih sestara koji su se i sami zarazili.
Italija i Španija nude mračna upozorenja o budućnosti. U bolnicama nema dovoljno mjesta, zaliha i osoblja. Ne mogavši liječiti i spasiti sve, ljekari su bili prisiljeni na nezamislivo: racionalizovati i brinuti o pacijentima koji imaju veće šanse preživjeti, a druge ostaviti da umru. SAD ima manje bolničkih kreveta po glavi stanovnika nego Italija. Studija koju je objavio tim na Imperial Koledž u Londonu zaključila je da će se, ako pandemija ostane bez nadzora, ti kreveti popuniti do kraja aprila. Do kraja juna, za svaki raspoloživi krevet na intenzivnoj njezi biće otprilike 15 pacijenata s COVID-19 kojima je potreban jedan. Do kraja ljeta pandemija će direktno ubiti 2,2 miliona Amerikanaca, ne računajući sve one koji će biti indirektno žrtve jer bolnice nisu u stanju brinuti se za uobičajeni bolesti poput srčanog i moždanog udara ili automobilske nesreće. To je najgori scenarij. Da bi se to spriječilo, moraju se dogoditi četiri stvari i to brzo.
Prvo i najvažnije je brza izrada maski, rukavica i druge lične zaštitne opreme. Ako zdravstveni radnici ne mogu ostati zdravi, ostatak odgovora će propasti. Na nekim mjestima zalihe su već toliko niske da ljekari ponovo koriste već korištene maske, traže donacije od javnosti ili šivaju vlastite domaće alternative. Do ovih nestašica dolazi zbog toga što su medicinske potrepštine izrađene po narudžbi i ovise o međunarodnim lancima snabdjevanja koji se trenutno napregnuti i pucaju. Provincija Hubei u Kini, epicentar pandemije, bila je i proizvodni centar medicinskih maski.
U SAD-u su Nacionalne strateške zalihe – skladište medicinska oprema – već isporučile pošiljke najteže pogođenim državama. Skladište nije neiscrpno, ali može kupiti nešto vremena. Donald Tramp mogao bi iskoristiti to vrijeme za aktiviranje Zakona o proizvodnji obrambenih proizvoda, te tako pokrenuti proizvođače ratne opreme da prijeđu na izradu one medicinske. Nakon što je aktivirao taj zakon prošle srijede, Tramp ga zapravo nije iskoristio, navodno zbog lobiranja američke Privredne komore i čelnika velikih korporacija.
Neki su se proizvođači već bacili na posao, ali njihovi su napori neravnomjerno raspoređeni. „Jednog dana probudićemo se o pričama o ljekarima u gradu X koji operišu sa maramama i ormaru u gradu Y u kojem su nagomilane maske“, kaže Ali Kan, voditelj Odjeljenja javnog zdravstva na Univerzitetu Nebraska.
„Širom zemlje sada je potrebna masovna logistička operacija nabavke opreme“, kaže Tomas Inglzbi iz škole javnog zdravlja Džons Hopkins za Blumberg. Time ne mogu upravljati mali i neiskusni timovi raštrkani po Bijeloj kući. Rješenje je, kaže, u Obrambenoj logističkoj agenciji – grupi od 26 000 ljudi koja priprema američku vojsku za prekomorske operacije i koja je pomogla u prošlim javnozdravstvenim krizama, uključujući izbijanje ebole 2014. godine.
Distribucija testova
Ova agencija takođe može koordinirati drugu hitnu potrebu: distribuciju ogromnog broja testova za COVID-19. Ti su testovi sporo pristizali zbog pet zasebnih manjkova: maski koje štite ljude koji obavljaju testove; nazofaringealnih briseva za prikupljanje uzoraka virusa; ekstrakcijskih setova za vađenje genetskog materijala virusa iz uzoraka; hemijskih reagensa koji su dio tih kompleta; i obučenih ljudi koji mogu provoditi testove. Mnogi od ovih manjkova su, opet, posljedica naprezanja lanaca snabdjevanja. Amerika se oslanja na tri proizvođača za ekstrakcijske reagense, osiguravajući višak u slučaju da bilo koji od njih uspije – ali svi su propali zbog globalne potražnje bez presedana. U međuvremenu, Lombardija u Italiji, najteže pogođeno mjesto u Evropi, dom je jednog od najvećih proizvođača nazofaringealnih briseva.
Neki manjkovi se ipak rješavaju. FDA sada brzo kreće u odobravanje testova razvijenih u privatnim laboratorijima. Barem jedan od njih može dati rezultate za manje od jednog sata, što potencijalno omogućuje ljekarima da saznaju ima li pacijent pred njima COVID-19. Zemlja „svakodnevno povećava kapacitet“, kaže Keli Vroblevski iz Udruženja laboratorija za javno zdravstvo.
Tramp je 6. marta rekao da „svato ko želi test može dobiti test.“ Ali je to bila ( i još uvijek jest) neistina, a njegovi su vlastiti dužnosnici brzo to ispravili. Bez obzira na to, zabrinuti ljudi su preplavili bolnice, tražeći testove koji nisu postojali. „Ljudi su htjeli biti testirani iako nisu imali simptoma ili ako bi sjedili pored nekoga tko kašlje“, kaže Saskia Popesku sa univerziteta Džordž Mejson, koja radi na pripremi bolnica za pandemije. Drugi su bili samo prehlađeni, ali ljekari su i dalje morali koristiti maske kako bi ih pregledali, koristeći zalihe koje su ionako već na izdisaju. „Sistem zdravstvene zaštite je stvarno pod stresom“, kaže Popesku. Čak i sada, kako se kapacitet povećava, testovi se moraju pažljivo koristiti. Prioritet, kaže Mark Lipsič s Harvarda, je testiranje zdravstvenih radnika i hospitalizovanih pacijenata, što omogućuje bolnicama da ugase sve požare koji su u toku. Tek kasnije, nakon što se neposredna kriza uspori, testovi bi trebali biti raspoređeni na širu populaciju. „Neće to biti samo: Idemo tamo raditi testove!“, kaže Inglzbi.
Za te će mjere trebati vremena tokom kojih će se pandemija ili ubrzati iznad kapaciteta zdravstvenog sustava ili usporiti do prihvatljivog nivoa. Njen tok – i sudbina nacije – sada ovisi o trećoj stvari, a to je socijalno distanciranje. Razmislite na ovaj način: Sada postoje samo dvije grupe Amerikanaca. Grupa A uključuje sve koji su uključeni u medicinski odgovor, bilo da se radi o pacijentima, testiranju ili proizvodnom materijalu. U grupu B spadaju svi ostali, a njihov je posao kupiti više vremena grupi A. Grupa B sada mora „izravnati krivulju“ fizičkim izolovnjem od drugih ljudi kako bi presjekla lance prenosa. Ovi naizgled drastični koraci moraju se poduzeti odmah, prije nego što se učine proporcionalnim, i oni se moraju nastaviti nekoliko sedmica.
Uvjeriti zemlju da dobrovoljno ostane kod kuće nije lako, a bez jasnih smjernica Bijele kuće, gradonačelnici, guverneri i vlasnici kompanija bili su prisiljeni preduzeti vlastite korake. Neke su države zabranile velika okupljanja ili zatvorile škole i restorane. Najmanje 21 ih je sada uvelo neki oblik obveznog karantina, prisiljavajući ljude da ostanu kod kuće. A ipak, mnogi građani i dalje se guraju u javne prostore.
U tim trenucima, kada dobrobit svih zavisi o žrtvama mnogih, jasna koordinacija je četvrta hitna potreba. Važnost društvenog distanciranja mora biti objašnjena javnosti koja takođe mora biti uvjerena i informisana. Umjesto toga, Tramp je u više navrata ublažavao problem, govoreći Americi da „mi to sve imamo pod kontrolom“, iako nemamo, i da će broj slučajeva „biti blizu nule“ dok se, zapravo, povećava. U nekim slučajevima, kao i kod tvrdnje o sveprisutnim testiranjima, njegovi su gafovi produbili krizu. Čak je zagovarao i neprovjerene lijekove.
No podalje od novinara iz Bijele kuće, Tramp je, očito, slušao Entonija Fosija, direktora Nacionalnog instituta za alergiju i zarazne bolesti. Fosi je savjetovao svakog predsjednika od Ronalda Regana na ovamo, o novim epidemijama, a sada sjedi na čelu radne grupe za COVID-19 koja se otprilike svaki drugi dan susreće s Trampom. „Ima svoj stil, pustimo sad to,“ rekao mi je Fosi, „ali bilo kakvu preporuku koju sam do sada dao, suštinu svega, on je slušao.“
Ali Tramp se, čini se, već koleba. Posljednjih je dana nagovijestio da je spreman povući politiku socijalnog distanciranja u nastojanju da zaštiti ekonomiju. Učeni ljudi i poslovni lideri koristili su sličnu retoriku, tvrdeći da bi se ljudi visokog rizika, poput starijih osoba, mogli zaštititi, dok se ljudima s nižim rizikom dopušta povratak na posao. Takvo razmišljanje je primamljivo, ali manjkavo. Precjenjuje našu sposobnost da procijenimo nečiji rizik i da se na neki način uklonimo s „rizičnim“ ljudima iz ostatka društva. Potcjenjuje koliko jako virus može pogoditi gruper s malim rizikom i koliko će bolnice biti pretrpane ako se razbole mlađe demografske grupe.
Nedavna analiza sa Univerziteta u Pensilvaniji procijenila je da čak i kad bi mjere društvenog distanciranja mogle smanjiti stopu infekcije za 95 posto, 960.000 Amerikanaca će i dalje trebati intenzivnu njegu. U SAD-u postoji samo oko 180.000 respiratora te dovoljno terapeuta i osoblja intenzivne njege da bez problema mogu skrbiti samo o 100.000 ventiliranih pacijenata. Napustiti socijalno distanciranje bilo bi glupo. Odustajanje od njega, kad su testovi i zaštitna oprema još uvijek oskudni, bilo bi katastrofalno.
Ako Tramp ostane na istom putu, ako se Amerikanci budu pridržavali socijalnog distanciranja, ako se testiranja krenu provoditi i ako se može proizvesti dovoljno maski, postoji šansa da zemlja ipak uspije spriječiti najgora predviđanja o COVID-19 i barem privremeno stavi pandemiju pod kontrolu. Niko ne zna koliko će to trajati, ali neće brzo. „To bi moglo biti od četiri do šest sedmica do najviše tri mjeseca,“ rekao je Fosi, „ali nemam veliko povjerenje u taj raspon.“
Završna igra
Čak ni savršen odgovor neće završiti pandemiju. Sve dok virus negdje postoji, postoji šansa da jedan zaraženi putnik ponovo zapali svježe iskre u zemljama koje su već ugasile vatru. To se već događa u Kini, Singapuru i drugim azijskim zemljama za koje se nakratko činilo da imaju virus pod kontrolom. U tim uvjetima postoje tri moguća scenarija: jedan koji je vrlo malo vjerojatan, jedan koji je vrlo opasan i jedan koji je vrlo dugotrajan.
Prvi je da svaka nacija uspije istodobno obuzdati virus, kao i izvorni SARS 2003. S obzirom na to koliko je široka pandemija koronavirusa i kojom brzinom zemlji napreduju, izgledi za svjetsku sinhronizovanu kontrolu izgledaju poprilično slabašno.
Drugi je da virus čini ono što su radile pandemije gripe: žari i pali svijetom i ostavlja iza sebe dovoljno imunoloških preživjelih te se na kraju bori za pronalazak održivih domaćina. Ovaj scenarij „imuniteta stada“ bio bi brz, a time i primamljiv. Ali moglo bi imati strašnu cijenu: SARS-CoV-2 zarazniji je i pogubniji od gripe i vjerojatno će iza sebe ostaviti mnogo miliona leševa i devastiran zdravstveni sistem. Činilo se da je Velika Britanija u početku pribjegla ovoj strategiji, prije nego što je, uspoređujući modele, otkrila strašne posljedice. Čini se da SAD takođe razmišlja u tom smjeru.
Treći je scenarij da svijet igra dugu igru mačke i miša s virusom, uništavajući epidemiju ovdje i ondje dok se ne proizvede vakcina. Ovo je najbolja opcija, ali i najduža i najkomplikovanija.
Za početak, zavisi o proizvodnji vakcine. Da se radi o pandemiji gripa, bilo bi lakše. Svijet ima iskustva u izradi vakcine protiv gripa i to čini svake godine. Ali ne postoje vakcine protiv koronavirusa – do sada se činilo da ti virusi uzrokuju blage ili rijetke bolesti – tako da istraživači moraju početi ispočetka. Prvi koraci bili su impresivno brzi. Prošlog ponedjeljka je vakcina koje su stvorili Moderna i Nacionalni instituti za zdravstvo poslata u klinička ispitivanja. To znači da je postojao jaz od tek 63 dana između naučnika koji prvi put prate gene virusa i liječnika koji ubrizgavaju moguću vakcinu u nečiju ruku. „Ovo je svjetski rekord,“ rekao je Fosi.
Ali to je i najbrži korak među mnogim kasnijim sporima. Početno ispitivanje istraživačima će jednostavno reći je li vakcina sigurna i može li mobilizovati imunološki sistem. Potom će istraživači morati provjeriti da li doista sprečava infekciju SARS-CoV-2. Trebaće napraviti ispitivanja na životinjama i velika ispitivanja kako bi osigurali da vakcina ne uzrokuje teške nuspojave. Moraće odrediti koja je doza potrebna, koliko puta treba jednog čovjeka vakcinisati, djeluje li kod starijih ljudi i jesu li potrebne druge hemikalije za povećanje učinkovitosti.
Vakcina
„Čak i ako uspije, nema jednostavnog načina da se vakcina proizvede u masovnim razmjerima“, rekao je Set Berkli iz Gavija. To je zato što Moderna koristi novi pristup vakcinisanju. Postojeće vakcine djeluju tako što nude tijelu neaktivne ili fragmentirane viruse, omogućujući imunološkom sistemu da unaprijed pripremi odbranu. Suprotno tome, Modernina vakcina sadrži dio genetskog materijala SARS-CoV-2 – njegovu RNK. Ideja je da tijelo pomoću toga izgradi vlastite virusne fragmente koji će tada činiti bazu priprema imunološkog sistema. Ovaj pristup djeluje na životinjama, ali još nije dokazan kod ljudi. Suprotno tome, francuski naučnici pokušavaju modifikovati postojeću vakcinu protiv ospica koristeći fragmente novog koronavirusa. „Prednost je u tome što ako nam sutra budu potrebne stotine doza, puno laboratorija u svijetu zna kako to učiniti“, rekao je Berkli. Bez obzira koja strategija je brža, Berkli i drugi procjenjuju da će trebati 12 do 18 mjeseci da se razvije dokazano cjepivo, a zatim još više vremena da se proizvede u dovoljnoj količini, dopremi i ubrizga u nečiju ruku.
Vjerovatno je, dakle, da će novi koronavirus barem nekoliko godina ostati dijelom života Amerikanaca, ako ne i mnogo duže. Ako trenutna runda mjera socijalnog distanciranja uspije, pandemija može nestati na dovoljno dugo da se vrati privid normalnosti. U kancelarijama i barovima opet bi moglo biti ljudi. Škole bi se mogle ponovo otvoriti i prijatelji bi ponovno mogli biti zajedno. Ali kad se status quo vrati, vratiće se i virus. To ne znači da društvo mora biti neprekidno zatvoreno do 2022. godine, ali „moramo biti spremni na više razdoblja društvene udaljenosti“, kaže Stiven Kisler s Harvarda.
Mnoge stvari u godinama koje dolaze, uključujući učestalost, trajanje i vrijeme društvenih previranja, zavisi o dva svojstva virusa, koja su trenutno nepoznata. Prvo: sezonalnost. Koronavirusi imaju tendenciju zimske infekcije koja ljeti nestaje ili nestaje. To takođe može biti slučaj i sa SARS-CoV-2, ali sezonske varijacije virus možda neće usporiti dovoljno ako ima jako mnogo imunološki naivnih domaćina koje mogu. „Veliki dio svijeta s nestrpljenjem čeka da vidi što će se – ako će se išta uopšte – s virusom dogoditi kad na sjevernoj hemisferi počne ljeto“, kaže Maja Majumder s Harvarda.
Drugo: trajanje imuniteta Kada se ljudi zaraze blažim ljudskim koronavirusima koji izazivaju simptome nalik prehladi, oni ostaju imuni manje od godinu dana. Suprotno tome, rijetki koji su bili zaraženi izvornim virusom SARS-a, koji je bio mnogo teži, ostali su imuni mnogo duže. Pod pretpostavkom da SARS-CoV-2 leži negdje u sredini, ljudi koji se oporavljaju od svojih bolesti mogli bi biti zaštićeni nekoliko godina. Da bi to potvrdili, naučnici će morati razviti tačne testove koji traže protivtijela koja daju imunitet. Oni će takođe trebati potvrditi da takva antitijela zapravo sprečavaju ljude da dobiju ili šire virus. Ako je to slučaj, imuni građani mogu se vratiti na posao, brinuti se za ranjive i ojačati ekonomiju za vrijeme socijalnih distanciranja.
Znanstvenici mogu koristiti razdoblja između tih napada kako bi razvili antivirusne lijekove – iako su takvi lijekovi rijetko panaceja i često dolaze s mogućim nuspojavama i rizikom rezistencije. Bolnice mogu skladištiti potrebne zalihe. Kompleti za testiranje mogu se široko distribuirati kako bi se povratak virusa zaustavio što je brže moguće. Nema razloga da SAD pusti SARS-CoV-2 da kola tako dugo te stoga neće biti ni razloga da se mjere socijalnog distanciranja budu tako stroge i dugotrajne kao sada. Kao što su Aaron E. Kerol i Ašiš Ja nedavno napisali: „Možemo držati škole i preduzeća koliko je to moguće otvorenima te ih brzo zatvoriti ako suzbijanje ne uspije, a zatim ih ponovno otvoriti nakon što se identifikuju i izoluju zaraženi. Umjesto da igramo odbranu, mogli bismo igrati više napada.“
Bilo zahvaljujući imunitetu stada ili dugo očekivano vakcini, virusu će se biti sve teže i teže širiti. Ali malo je vjerovatno da će potpuno nestati. Vakcina će možda trebati ažurirati kako se virus mijenja, a ljudi će možda trebati redovno dovakcinisati, kao što se to trenutno čini s gripom. Modeli sugerišu da virus može harati svijetom, izazivajući epidemije svakih nekoliko godina. „Nadam se i očekujem da će ozbiljnost ove bolesti opadati i da će biti manje društvenih preokreta“, kaže Kisler. U ovoj bi budućnosti COVID-19 mogao postati poput gripe te se ponavljati svake zime. Možda će s vremenom postati toliko uobičajen da, iako postoji vakcina, mnogi se pripadnici generacije C neće vakcinisati, zaboravljajući kakvu je dramu svijet proživljavao radi njegova nepostojanja.
Rasplet
Troškovi dolaženja do te tačke, uz što je moguće manje smrtnih slučajeva, biće ogromni. Kao što je napisala Enie Lauri, ekonomija proživljava šok „iznenadniji i ozbiljniji nego što je iko živ doživio“. Otprilike svaki peti čovjek Sjedinjenih Država izgubio je radno vrijeme ili posao. Hoteli su prazni. Avio kompanije su prizemljile letove. Restorani i druga mala preduzeća se zatvaraju. Nejednakosti će se proširiti: Ljudi s malim primanjima najteže će biti pogođeni mjerama socijalnog distanciranja, a najvjerovatnije će imati kronična zdravstvena stanja koja povećavaju rizik od teških infekcija. Bolesti su više puta destabilizirale gradove i društva, „ali to se nije dogodilo u ovoj zemlji jako dugo vremena, ili u većoj mjeri u kojoj sada vidimo“, kaže Elena Konis, istoričarka medicine s UC Berkli, „Mi smo daleko urbaniji i naši su gradovi veći. Imamo više ljudi koji putuju na velike udaljenosti i žive daleko od obitelji i posla.“
Nakon što infekcije počnu jenjati, uslijedit će sekundarna pandemija problema mentalnog zdravlja. U trenutku duboke strepnje i neizvjesnosti ljudi su lišeni umirujućeg ljudskog kontakta. Zagrljaji, stisak ruke i drugi društveni rituali sada su opasni. Ljudi s anksioznošću ili opsesivno-kompulzivnim poremećajem su u problemu. Starije ljude, koji su već isključeni iz većeg dijela javnog života, traži se da se još više distanciraju te tako prodube svoju usamljenost. Azijci trpe rasističke uvrede, a potiče ih sam predsjednik koji inzistira da se novi koronavirus označi kao „kineski virus“. Incidenti nasilja u obitelji i zlostavljanja djece vjerojatno će porasti jer su ljudi prisiljeni boraviti u nesigurnim domovima. Djeca, čija su tijela uglavnom pošteđena virusa, mogla bi biti izložena mentalnim traumama koje će ostati s njima do odrasle dobi.
Nakon pandemije, ljudi koji se oporavljaju od COVID-19 mogli bi biti stigmatizirani, kao što su bili oni koji su preživjeli ebolu, SARS i HIV. Zdravstvenim radnicima će trebati vremena da se izliječe: Jedna do dvije godine nakon što je SARS pogodio Toronto, ljudi koji se bave epidemijama još uvijek su manje produktivni i vjerojatnije je da će doživjeti izgaranje (burnout) i post-traumatski stres. Ljudi koji su prošli kroz duge karantine nosiće ožiljke svog iskustva. „Moji kolege u Wuhanu primjećuju da neki ljudi tamo odbijaju napustiti svoje domove i razvili su agorafobiju“, kaže Stiven Tejlor sa Univerziteta u Britiš Kolumbija, koji je napisao „Psychology of Pandemics“.
Ali „postoji i potencijal za puno bolji svijet nakon što prođemo kroz ovu traumu“, kaže Ričard Danzig iz Centra za novu američku bezbjednost. Već sada zajednice pronalaze nove načine zbližavanja, čak i kad moraju ostati razdvojene. Stav prema zdravlju takođe se može promijeniti na bolje. Porast HIV-a i AIDS-a „potpuno je promijenio seksualno ponašanje među mladima koji su u jeku epidemije dolazili u doba polne zrelosti“, kaže Konis. „Upotreba kondoma postala je normalizovana. Testiranje na polno prenosive bolesti postalo je uobičajeno.“ Slično tome, pranje ruku u trajanju od 20 sekundi, navika koju je povijesno bilo teško steći čak i u bolnicama, „možda je jedno od onih ponašanja na koja smo se toliko navikli tokom ove epidemije da o njima ne razmišljamo“, dodaje Konis.
Katalizator promjena?
Pandemije takođe mogu biti katalizatori društvenih promjena. Ljudi, kompanije i institucije nevjerojatno brzo usvajaju ili pozivaju na postupke koje bi jednom mogli postati uobičajeni, uključujući rad od kuće, konferencijski poziv kako bi se olakšalo osobama s invaliditetom, odgovarajuće bolovanje i fleksibilni aranžmani o dječjoj zaštiti. „Ovo je prvi put u mom životu da sam čuo nekoga kako govori:“ Oh, ako ste bolesni, ostanite kod kuće „, kaže Adia Benton, antropologinja sa U(niverziteta Nortvestern. Možda će nacija naučiti da se pripremljenost ne odnosi samo na maske, vakcine i testove, već i na politiku poštenog rada i stabilnog i za sve jednakog zdravstvenog sistema. Možda će shvatiti da zdravstveni radnici i specijalisti za javno zdravstvo čine američki socijalni imunološki sistem i da je taj sistem potisnut.
Neki aspekti američkog identiteta možda će trebati ponovno promišljanje nakon COVID-19. Čini se da su mnoge vrijednosti u zemlji djelovale protiv njega tijekom pandemije. Individualizam, ekskluzivnost i sklonost da činimo što god želimo i to smatramo činom otpora, doveli su do toga da su neki ljudi kad je došlo vrijeme da se spašavaju životi ostajanjem kod kuće, pobjegli u barove i klubove. Nakon što su usvojili godine protivterorističkog slanja poruka nakon 11. septembra, Amerikanci su odlučili da ne žive u strahu. Ali SARS-CoV-2 ne zanima njihov strah, već samo njihove stanice.
Godine izolacionističke retorike imale su i posljedice. Građani koji su Kinu vidjeli kao daleko, drugačije mjesto, u kojem su šišmiši jestivi i autoritarnost je prihvatljiva, nisu razmišljali da će oni sami biti sljedeći ili da neće biti spremni. (Odgovor Kine na ovu krizu imao je svojih problema, ali to je neki drugi put.) „Ljudi su vjerovali da će retorika koja podržava zatvaranje djelovati“, kaže Vendy Parmet, koja studira pravo i javno zdravstvo na Univerzitetu Nortistern. „Držimo te druge vani i biće nam dobro. Kad imate politička tijela koji se uklapaju u te ideje izolacionizma i etnonacionalizma, posebno ste ranjivi kada dođe do pandemije. „
Veterani proteklih epidemija odavno upozoravaju da je američko društvo zarobljeno u ciklusu panike i zanemarivanja. Nakon svake krize – antraks, SARS, gripa, ebola – posvećuje se veća pažnja i investira se. Ali nakon kratkog razdoblja mira, sjećanja blijede i proračuni propadaju. Ovaj trend nadilazi crvenu i plavu upravu. Kad se se ustabili novo normalno, nenormalno još jednom postane nezamislivo. Ali ima razloga misliti da bi COVID-19 mogao biti katastrofa koja vodi do radikalnijih i trajnijih promjena.
Prijašnje velike epidemije posljednjih desetljeća ili su jedva uticale na SAD (SARS, MERS, ebola), bile su blaže nego što se očekivalo (gripa H1N1 u 2009.) ili su uglavnom bile ograničene na određene grupe ljudi (Zika, HIV). Pandemija COVID-19 izravno utiče na sve, mjenjajući prirodu njihove svakodnevice. To ga razlikuje ne samo od drugih bolesti, već i od ostalih sistemskih izazova našeg vremena. Kada vlast ometa klimatske promjene, učinci se neće osjetiti godinama, pa čak i tada će ih biti teško analizirati. Drugačije je kada predsjednik kaže da svatko može dobiti test, a dan kasnije svi ipak ne mogu. Pandemije su demokratizirajuća iskustva. Ljudi čija bi ih privilegija i moć obično štitili od krize, suočeni su s karantinom, testiraju pozitivnost i gube voljene osobe. Senatori se razbole. Posljedice odbrane javnozdravstvenih agencija, gubitka stručnosti i rastezanja bolnica više se ne manifestiraju kao gnjevni dijelovi mišljenja, već kao propadanje pluća.
Promjena fokusa
Nakon 11. eptembra svijet se usredotoio na antiterorizam. Nakon COVID-19, pažnja se može preusmjeriti na javno zdravstvo. Očekujte da dođe do skoka u finansiranju virologije i vakcinologije, povećanju broja studenata koji se prijavljuju na javnozdravstvene programe i više domaće proizvodnje medicinskih potrepština. Očekujte da će pandemije biti na prvom mjestu dnevnog reda Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Entoni Fosi sada je poznato ime. „Obični ljudi koji ne razmišljaju ni o tome što radi policajac ili vatrogasac, sada znaju što radi epidemiolog“, kaže Monika Šoh-Spana, medicinska antropologinja iz Centra za zdravstveno osiguranje Džons Hopkins.
Takve promjene same po sebi mogu zaštititi svijet od sljedeće neizbježne bolesti. „Zemlje koje su proživjele SARS imali su svijest o tome što im je omogućilo da krenu u akciju“, rekao je Ron Klain, bivši „car Ebole“. „Trenutno najčešće izgovorena rečenica u Americi je:“ Nikada prije nisam vidjela nešto takvo. To nije bila rečenica koju je netko iz Hong Konga izgovorio. “ Za SAD i za svijet jasno je što pandemija može učiniti.
Koje će lekcije Amerika izvući iz ovog iskustva teško je predvidjeti, posebno u vrijeme kada internetski algoritmi i stranački televizijski servisi nude samo vijesti koje se poklapaju s predrasudama njihove publike. Takva dinamika bit će središnja u sljedećim mjesecima, kaže Ilan Goldenberg, stručnjak za vanjsku politiku Centra za novu američku sigurnost. „Tranzicije poslije Drugog svjetskog rata ili 11. septembra nisu se temeljile na novim idejama“, kaže on. „Ideje su vani, ali rasprave će biti oštrije tijekom sljedećih nekoliko mjeseci zbog fluidnosti trenutka i spremnosti američke javnosti da prihvati velike, masovne promjene.“
Moglo bi se lako zamisliti svijet u kojem većina nacije vjeruje da je Amerika pobijedila COVID-19. Unatoč brojnim promašajima, Trampov je rejting porastao. Zamislite da uspije prebaciti krivicu za krizu na Kinu, proglašavajući je negativcem, a Ameriku otpornim junakom. Tokom drugog mandata svog predsjedništva, SAD se okreće još više prema unutra i povlači se iz NATO-a i drugih međunarodnih saveza, gradi stvarne i figurativne zidove i smanjuje investicije u druge nacije. Kako je generacija C odrastala, strane kuge zamjenjuju komuniste i teroriste kao novu generacijsku prijetnju.
Moglo bi se zamisliti i budućnost u kojoj će Amerika naučiti drugačiju lekciju. Zajednički duh, ironično rođen socijalnim distanciranjem, tjera ljude da se okrenu prema van, prema stranim i domaćim susjedima. Izbori u novembru 2020. pokazuju da je ljudima odbojna politika „Amerika prva“. Narod se okreće, kao i nakon Drugog svjetskog rata, od izolacionizma prema međunarodnoj saradnji. Zaokupljeni stalnim ulaganjima i prilivom najsjajnijih umova, radna snaga u zdravstvu raste. Djeca iz generacije C pišu školske eseje o tome kako žele postati epidemiolozi. Javno zdravstvo postaje središnje mjesto vanjske politike. SAD vodi novo globalno partnerstvo usredotočeno na rješavanje izazova poput pandemije i klimatskih promjena.
2030. godine SARS-CoV-3 pojavi se niotkuda i biva pobijeđen u roku od mjesec dana, zaključuje se u tekstu portala The Atlantic.
