DruštvonaslovnaVIJESTI

„Novi krug pakla“: Šta je pozadina opasnog razdora u pravoslavnoj crkvi

Komunisti su pokušali da religiju zamjene ideologijom: umjesto vere u Boga, ponuđena je vera u klasnu ravnopravnost. Identično čine i neoliberali. Samo se danas, umjesto vere u klasnu ravnopravnost, nudi vjera u bezgraničnu slobodu. Bez ikakvih ograničenja i pravila. U tom kontekstu, pravoslavlje je problem.

„Pravoslavlje je opasnije od islamskog fundamentalizma i zbog toga predstavlja najveću opasnost za zapadnu civilizaciju“.Karl Bilt (28. 4. 2014.)

Odluka vaseljenskog patrijarha Vartolomeja I je skandalozna. Još je gore što ona može poslužiti kao okidač za široku, sinhronizovanu akciju diljem pravoslavnog svijeta, sa nesagledivim posledicama.

Inicijativu Zorana Zaeva o priznavanju nekanonske Makedonske pravoslavne crkve, u koju se u jednom trenutku upetljao i zakleti ateista Aleksis Cipras, treba gledati, takođe, u tom svjetlu. Kao i novu akciju Mila Đukanovića, koji je podvukao da „SPC ostaje glavni frontmen velikosrpskog nacionalizma prema regionu i Crnoj Gori i da ostaje udarna pesnica onoga što žele ideolozi Velike Srbije i imperijalne Rusije na Balkanu“.

Karl Bilt je na samom početku ukrajinske krize zaključio kako su zapadni lideri dugo mislili kako je problem u komunizmu, a nisu shvatili da je stvarni uzrok — pravoslavlje:

„Rusija je devedesetih godina bila bolja država nego danas, jer je stremila demokratiji i zapadnim vrijednostima. U današnjoj Rusiji situacija je mnogo gora. Putin ne demonstrira privrženost međunarodnim vrijednostima, već pravoslavnim“.

Henri Kisindžer navodi kako je Staljin tokom konferencije na Jalti, na konstataciju Čerčila kako i Vatikan ima neke zahtjeve oko uspostavljanja novog poretka u Evropi, podrugljivo upitao: „Koliko papa ima divizija?“

Odgovor je stigao četiri decenije kasnije, sa početkom protesta u Poljskoj, koje je ne samo snažno podržao, već donekle i inspirisao papa Jovan Pavle II. Ostalo je istorija. Jednom probuđena svijest naroda Poljske, pa zatim i Mađarske i Čehoslovačke, koštala je komunističku Moskvu najpre raspada Istočnog bloka, a ubrzo potom i Sovjetskog Saveza.

Srušiti centralni stub!

Nema svjesti bez vjere. Komunisti su pokušali da religiju zamjene ideologijom: umjesto vere u Boga, ponuđena je vjera u klasnu ravnopravnost. Identično čine i neoliberali. Samo se danas, umjesto vjere u klasnu ravnopravnost, nudi vjera u bezgraničnu slobodu. Bez ikakvih ograničenja i pravila. U tom kontekstu, pravoslavlje je problem. Jednako kao što je nekada bilo za komuniste, tako je danas za neoliberale.

Obračun sa pravoslavljem se, dakle, već neko vrijeme sprema. Ili, tačnije rečeno — sa pravoslavnom civilizacijom. Neophodno je srušiti centralni identitetski stub istočnohrišćanskih naroda, sasjeći njihovu kulturu i religijsku vertikalu iz koje se crpe vrijednosni obrasci i moralne norme.

Razloga za to je više, ima tu i prilično ideologije, ali izgleda kako je geopolitički najvažniji. Geografsko krunjenje teritorije koju dominantno nastanjuju pravoslavni treba intenzivirati i u tom cilju podsticati etnofiliju, indukovati sukobljavanja između bratskih naroda i projektovati neke nove ratove.

Neoliberalni kontranapad

U prvom redu je, svakako — Ukrajina. Sve što nisu uspjeli oružjem i političkim sredstvima, sada bi neoliberalni (zapadni) sponzori da učine preko podjele crkve.

Vaseljenski patrijarh se u to upleo i postao saučesnik u ovom monstruoznom planu. Nije nam objasnio zašto, niti kojim se motivima vodio. Samo se kratko oglasio na Fejsbuku, navodeći da je odredio arhiepiskopa Danila pamfilskog iz SAD i episkopa Ilariona edmontonskog iz Kanade za egzarhe carigradske patrijaršije u Kijevu „u okviru priprema za davanje autokefalnosti pravoslavnoj crkvi u Ukrajini“.

Zajedničko za oba sveštenika jeste što su Ukrajinci, prvi iz Ivano-Frankovska, a drugi iz Lavova, i što su već zabeležene njihove aktivnosti po pitanju „osamostaljivanja“ crkve u rodnoj zemlji. Naravno, na naredni korak Vartolomeja I i eventualnu odluku o priznavanju autokefalnosti Kijevske patrijaršije (u Ukrajini najveći broj vjernika okuplja Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije, koja djeluje kao samoupravna crkva sa pravima široke autonomije a na osnovu „Tomosa patrijarha moskovskog i sve Rusije“ iz 1990. godine, dok samoproklamovana Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije nije kanonska i funkcioniše od 1992. godine) Moskovska patrijaršija neće oćutati, jer se radi o grubom kršenju vjekovnih pravila.

Jerarsi Sinoda Bjeloruske crkve izrazili su protest protiv ovog koraka Vaseljenske patrijaršije, jer on „predstavlja agresivno mješanje jedne pomjesne crkve u unutrašnje stvari druge pomjesne crkve, usmjerene na podrivanje temelja međupravoslavnog svijeta i jedinstva“.

Vaseljenski patrijarh ne može dodjeljivati autokefalnost na teritoriji druge pomjesne pravoslavne crkve. Otuda i nedvosmislena, direktna ili indirektna podrška svih pomjesnih pravoslavnih crkava Moskovskoj patrijaršiji.

Ključni problem je, međutim, u tome što će rasplamsavanje krize u Ukrajini i najvjerovatniji ulazak u „novi krug pakla“ koji može čak rezultirati i žestokim građanskim sukobljavanjima (najžešći ratovi su oni koji se vode zbog religijskih ubeđenja), biti samo pola jada za pravoslavlje.

Druga polovina je u tome što se novo pravilo vaseljenskog patrijarha onda može (zlo)upotrebljavati i na drugim mjestima, pa će autokefalnost odmah tražiti i djelovi ostalih pomjesnih pravoslavnih crkava koji se ne nalaze na teritoriji „matičnih država“.

Pet plus jedna pravoslavna patrijaršija u SFRJ?

Da, to upravo znači da na prostoru bivše SFRJ, može umjesto Srpske pravoslavne crkve, preko noći nići još pet pravoslavnih patrijaršija. Plus i ona na Kosovu, u određenom političkom raspletu, a koji je nedavno najavio Bedžet Pacoli („Crkve na Kosovu nisu srpske, već i srpske i albanske“, reče Pacoli, pa onda, vodeći se novom logikom, zašto ne bi pripadale nekakvoj kosovskoj pravoslavnoj crkvi).

Pretpostavljam da mnogima ovakva upozorenja djeluju pretjerano? Nekima i smješno? Treba se podsjetiti da je ukazom Ante Pavelića 3. aprila 1942. godine osnovana Hrvatska pravoslavna crkva. Raščinjeni ruski monah Germogen (Georgij Ivanovič Maksimov) postavljen je za patrijarha, a čuveni Savić Marković Štedimlija za urednika časopisa „Hrvatska pravoslavna crkva“ i izdavača pravoslavnog kalendara za teritoriju NDH.

Širi se hibridni rat

Bilo je takvih pokušaja ranije, biće ih opet. Uostalom, ponovo smo u ratu globalnih razmjera, istina pretežno „hibridnog karaktera“ i sa regionalnim vojnim sukobljavanjima, ali koji ostavlja velike posledice i destabilizuje cjelokupan svjetski politički sistem. U takvim okolnostima, a zarad pobede koja donosi ogromne dobitke, sve je dozvoljeno, pa i novi krstaški rat protiv pravoslavne civilizacije.

Naravno, ne treba uopšte sumnjati u krajnji ishod svega. Komunističko bezverje i pokušaj stvaranja besklasnog društva po svaku cijenu doveli su do stravičnih represalija i diktatura širom svijeta. Ovaj neoliberalni pokušaj proizvodi anarhiju epskih razmjera. Anarhija ne može pobjediti.

To nam objašnjava i veliki Aleksandar Panarin:

„Pravoslavlje je religija sapatništva sa slabima — i kao takva, ona predstavlja ustanak protiv duha nove segregacije, novoga rasizma“. Ali, problem je u tome što će nas pobjeda nad anarhijom koštati žrtava, sredstava i vremena. Zato, neka Bog pomogne vaseljenskom patrijarhu. Da malo zastane. I ne čini nove korake.

(Sputnik)

Tagovi
Prikaži više

Povezani članci

Pogledajte još
Close
Back to top button
Close
Close