izbor urednikaKolumneVIJESTI

Političkom Sarajevu Srbi i Hrvati opasniji od džihadista

Sarajevska politička scena nastoji da prikaže da su stavovi Srba i Hrvata opasniji po BiH, nego džihadisti i vehabijske zajednice koje nekažnjeno stoluju u centrima i naseljima u kojima je dominantna bošnjačka politika

Piše: Milorad GUTALJ, SRNA

ZVORNIK – Jačanje političke moći Banjaluke i Mostara, u odnosu na federalno Sarajevo, potrebno je iz bezbjednosnih razloga – zaštite od džihadista, ali i zbog sprečavanja unitarističkih težnji.

Sarajevo je devedesetih ratnih godina prošlog vijeka bilo centar okupljanja „džihadista“ koji su učestvovali u borbi protiv srpskih snaga i civilnog stanovništva. Većina njih je, nakon rata, ostala da uživa „ratnu slavu“ u Federaciji BiH.

Nije bilo volje sarajevskog političkog establišmenta za vraćanje „džihad ratnika“ odakle su došli, nego ih je za ratne zasluge nagradilo ostankom u Sarajevu.

I danas je Sarajevo zborno mjesto džihadista koji se vraćaju sa sirijskih i iračkih ratišta.

Tobože, Tužilaštvo BiH vodi neke istrage protiv lica koja se dovode u vezu sa tim ratištima, dok i sami „džihad ratnici“ kontaktiraju policijske i pravosudne agencije u namjeri da se vrate u BiH i sporazumno priznaju krivicu i sarađuju sa pravosuđem BiH.

Za priznanje krivice dobiju godinu i nešto zatvora, čime učvršćuju „sarajevsku političku ljubav“ i dobijaju „oprost od grijehova“.

Vraćanjem džihadista iz Gvantanamo baze u BiH stiče se utisak da je Sarajevo postalo svjetski džihadistički centar.

Osim toga, sarajevska politička scena ne želi da prihvati vlastitu krivicu za bilo koji loše odrađeni posao.

Odluka Nezavisnog odbora Parlmentarne skupštine BiH, to jest bošnjačkih članova, da ne podrži smjenu direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Mirsada Vilića zbog propusta 11. jula prošle godine u Potočarima, kada je pokušan atentat na srpskog premijera Aleksandra Vučića, najbolji je primjer takvog ponašanja.

Izgleda da je takva odluka Nezavisnog odbora, koja je donesena devet mjeseci nakon incidenta, napokon iz dubokog sna probudila i ministra bezbjednosti u Savjetu ministara BiH Dragana Mektića, pa je smogao snage da prokomentariše da se radi o – „neodgovornom pristupu“.

Lider SDA Bakir Izetbegović nije čekao da se osuši haško mastilo na presudi prvom predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, pa je požurio sa izjavom da BiH treba da razmatra novu tužbu za genocid protiv Srbije.

Dakle, političko Sarajevo samo čeka neki povod da reaguje protiv drugih, povećavajući time tenzije, dok najmanje radi na uvažavanju i ravnopravnom učešću Srba i Hrvata u izgradnji BiH.

Sarajevska politika želi da bude dominantno političko mjesto u kojem će se donositi odluke o budućnosti BiH, ali bez učešća Banjaluke i Mostara.

BiH niko ne napada, a najmanje Srbi i Hrvati. Hrvati hoće da se sigurno osjećaju u Mostaru, da grade svoj prostor, kao što se Srbi osjećaju sigurnim u Banjaluci i na cijelom prostoru Republike Srpske.

Mostar i Banjaluka treba da budu centri koji će se politički boriti protiv sarajevske dominacije, unitarne BiH i „džihad ratnika“.

Sarajevska politička scena nastoji da prikaže da su stavovi Srba i Hrvata opasniji po BiH, nego džihadisti i vehabijske zajednice koje nekažnjeno stoluju u centrima i naseljima u kojima je dominantna bošnjačka politika.

Suverenim i ravnopravnim odlučivanjem Mostara i Banjaluke na svom prostoru BiH gubi samo sarajevska politika, i to ona kojoj je model vladanja zavjetovan u „Islamskoj deklaraciji“.

Tagovi
Prikaži više

Povezani članci

Back to top button
Close
Close