KolumneVIJESTI

Nedeljko Nikolin Kajiš: Srpski li je, koji li je?

Ova država ima svoj narod, narod ima jezik, a jezik svoje bolesti. Najopasnija bolest po njega je čovjek. Dok naši susjedi stvaraju sebi jezike, znajući njihovu vrijednost, dotle smo mi svoj srozali u podnožje svoje „visine“.

Piše: Nedeljko Nikolin Kajiš

Prvo je bilo vrijeme kad se ćuti, a onda je došlo ovo, kad se govori. Ćutali smo do iznemoglosti, pregonili preko svake mjere. A evo, i sada, pričom smo prevršili svaku granicu. Za jedne je važno šta se govori, za druge ko govori, a za apsolutnu i jedva primjetnu manjinu – kako se govori? Otežano se krećem po istoriji srednjeg vijeka, ali me je stid od nadolazećeg vremena nagnao tamo. Ne bih o nacionalnim osjećanjima, jer to su, možda, pomalo istrošeni sentimentalni klišeji, manje-više poznati svima, ali o duhovnim, hoću – i moram.

Moderno nam zlo prijeti jeziku

Još krajem 12. vijeka Stefan Nemanja je, na samrtničkoj postelji, izgovorio riječi koje nedvosmisleno govore o snazi i potrebi jezika. Između ostalog, rekao je i to da, „narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod…“ i, da „poslije izgubljenog jezika nema naroda“.

Za srpski jezik i sveci su se borili…

Nismo mi izabrali ovaj prostor za život; nebo nam ga odredilo. A onima kojima nebo određuje mjesto bivstvovanja, tankovrati su i nikad spokojni. Zato moramo više voditi računa o sebi nego drugi, ako hoćemo da budemo, da jesmo. Mi smo mali narod, i za druge beznačajan, ali sebi nužan. A nužnost podrazumijeva sve, u granicama čojstva, moguće, da se opstane, da se traje. Silom se ne možemo oduprijeti nikome. Ali pameću – možda – svakome. Za tu vrstu „oružja“ najbolji su primjer dali Tesla, Vuk, Andrić, Predić, Mokranjac…). Sve promjene režima, vlasti, religija… nisu u stanju da pomrače veličinu ovih ljudi. A gle „čuda“ – govorili su svoj, maternji – srpski jezik.

„Grijeh je škoditi otadžbini“, kaže Seneka. Još veći je moći joj biti od koristi, a ne htjeti, dodali bismo. Državi u kojoj živimo može svako nauditi, ali i pomoći joj. U zavisnosti od toga s’ čime ko raspolaže; „mali čovjek“ može malo, „veliki“ – mnogo. Mediji imaju ogroman uticaj na javnost. Nesigurni slušaočev um će im, po logici stvari, uvijek vjerovati, čak i onda kad ih ne razumije. I ne samo da će im povjerovati, već će to smatrati mudrim i, nadasve, konačnim. Novinari (uz časne izuzetke) to koriste, pa često djeluju samouvjereno, nadobudno, drčno…

Ronioci su ponirali u dubinu jezera, vršili ispitivanja, trenirali. Novinarka jutarnjeg programa kaže: „Samo entuzijazam i adrenalin su ih natjerali na to“. Komšinica me, dok srče kavu, pita: „A koje su vjere ta dvojica što su i po ‘vakoj studeni naćerali u vodu?“, misleći na entuzijazam i adrenalin. U TV vijestima, s velikim ushićenjem, urednik zbori: „Artikulisano političkim vokabularom, najzad je izvršena inauguracija prvog čovjeka kolektiva…“ Strašno je čuti ovakve riječi. One ne trebaju nikome. One plaše svakoga. Udaljavaju slušaoca od vijesti, novinara, televizije, pa, čak, i od sebe sama. Nisam siguran da onaj na Zmijanju, Lijevču, ili Potkozarju, koji gleda, i sluša, razumije to što mu se govori. A bio bi tome rad. I bio bi to red. Uz ovakve informacije slušaoci bi, pored sebe, morali imati Rječnik stranih riječi.

Ovakva priča je zid između „njih“ i „nas“. A trebalo bi da bude most. Morali bismo, prije nego bilo šta kažemo, znati kako će to odjeknuti, hoće li se gdje zaustaviti, primiti? I hoće li dati kakvu korist? To je, valjda, i cilj govora. Osim toga, sa slušaocima smo već dugo u krizi. Sve ih je manje. A čim je njih manje, govorljivih je više. Oni djeluju „po sistemu spojenih posuda“. Za manjak slušalaca krivi su govornici. Ne znaju pričati, ne umiju raditi svoj posao…

Glas Srpske

Tagovi
Back to top button
Close
Close