Na današnji dan, prije tačno 25 godina, brojčano i tehnički inferiorna vojska SRJ uspjela je da obori ponos američkog Ratnog vazduhoplovstva – taktički bombarder F-117A „noćni jastreb“.
U pitanju je prvi stelt, odnosno „nevidljivi“ avion, koji je uveden u operativnu upotrebu, na svijetu namijenjen za neprimjetan upad u vazdušni prostor gusto pokriven sistemima PVO i izvođenje preciznih udara u dubini neprijateljske teritorije.
Karakteristike F-117A
Avion je dizajniran tako da ima „izlomljen“ spoljašnji izgled, zbog čega djelimično podsjeća na dijamant. Takva konstrukcija omogućava odbijanje radarskih talasa u svim pravcima, osim nazad ka radaru koji ga osvjetljava, što uz plastične materijale sastavljene od 27 slojeva za upijanje elektromagnetnih talasa, doprinosi izrazito malom radarskom odrazu i otkrivanje ove letjelice čini veoma teškim zadatkom.
Kako su Srbi nadmudrili NATO i oborili nevidljivi F-117A
Takođe, mlaznice F-117A su spljoštene čime je smanjen i infracrveni odraz. Glavno naoružanja „stelt“ bombardera je niz vođenih avio bombi velike preciznosti i razorne moći, a najveća slabost jeste nedostatak manevarskih sposobnosti, izazvan specifičnim dizajnom.
Interesantno je da „noćni jastreb“ može da leti samo zahvaljujući paru računara u sklopu tada uvedenog „fly-by-wire“ sistema upravljanja, jer bi bez toga bilo gotovo nemoguće kontrolisati ga. Još jedna slabost jeste i ne postojanje radara unutar aviona, kao ni uređaja za upozoravanje da je letjelica ozračena radarom. Ove komponente žrtvovane su radi što većeg smanjivanja radarskog odraza.
Uprkos svemu, F-117A se odlično pokazao tokom operacije „Pustinjska oluja“ 1991. godine, tokom koje su piloti ovih bombardera obavili oko 1.300 misija i uništili više od 1.500 ciljeva, bez pretrpljenih gubitaka.
Ipak, tokom NATO agresije na SRJ, „noćni jastreb“ nije prošao toliko slavno jer je prvi stelt avion oboren već tokom četvrtog dana bombardovanja.
Koji sistemom je oboren „nevidljivi“?
Ponos američkog ratnog vazduhoplovstva oboren je sistemom PVO kratkog dometa – S-125 „neva“, koji je razvijan tokom pedesetih godina u SSSR-u, što je čitav događaj učinilo još interesantnijim.
„Neva“ se inače sastoji od osmatračkog radara P-15, nišanskog radara SNR-125, radara za određivanje visine ciljeva PRV-11 i četiri lansera naoružanih raketama vazduh-zemlja V-600, povezanih sa stanicom za upravljanje vatrom.
Ipak, raketaši u sastavu 3. diviziona u sastavu 250. raketne brigade PVD su umjesto P-15, koristili drugi sovjetski osmatrački radar – P-18, što se pokazalo kao jedan od ključnih faktora koji je doveo do obaranja „nevidljivog“.
Naime, P-18 je metarski radar koji radi na nižim frekvencijama VHF (Very high frequency) opsega, maksimalnog dometa do 250 km. Pripadnici 250. rakete brigade Vojske Jugoslavije otkrili su da podešavanjem radara na najnižu od četiri moguće frekvencije za rad (140 MHz) mogu otkriti F-117A.
Dodatno, P-18 je bio doslovno nevidljiv za NATO avione koji su obavljali SЕAD (Suppression of Enemy Air Defenses) misije, kao što je ЕA-6B „prauler“, i koji su bili najveća prijetnja za ostale radare Vojske Jugoslavije.
Ipak, P-18 je ovo mogao samo na relativno malim dometima i nije pružao dovoljno informacija o „nevidljivom“, tj. uspijevao je da odredi udaljenost i azimut, odnosno pravac kretanja, a samim tim i brzinu, ali ne i visinu na kojoj se cilj nalazi. Stoga se ovaj radar koristio kako bi se nakon otkrivanja, utvrdila putanja „noćnog jastreba“, dok avion ne dođe u domet nišanskih radara, namijenjenih za zaključavanje cilja i navođenje raketa V-600.
Što se tiče SNR-125 u pitanju su centimetarski radari, koji rade u H opsegu, sa tri antene i mogu utvrditi daljinu, azimut i visinu cilja, a u zavisnosti od režima u kome rade njihov domet je od 40 do 80 kilometara. Podrazumijeva se da je domet za „stelt“ letjelice znatno manji.
Na kraju, iako je „neva“ u osnovi stacionaran sistem, naši raketaši su usavršili rastavljanje i sastavljanje čitavog sistema, pa im je trebalo oko sat i po vremena da u potpunosti „spakuju“ sve komponente i promene položaj. Visok nivo mobilnosti jedinica u sastavu 250. raketne brigade se pokazao kao glavni faktor po pitanju čuvanja života vojnika.
Kako je oboren „noćni jastreb“?
Tog 27. marta 1999. godine, 3. divizion 250. raketne brigade PVD je bio na rezervnom položaju u okolini Šimanovaca, izvučen van Beograda za razliku od ostalih jedinica koje su oko prestonice formirali „prsten“ PVO.
Prema riječima komandanta 3. diviziona pukovnika Zoltana Danija, njegova jedinica je od početka NATO agresije do popodnevnih časova tog dana, bila u „režimu ćutanja“, tj. nisu dejstvovali niti su uključivali svoje radio uređaje za komunikaciju.
To veče su dobili naređenje da se „uključe“, a od operativnog centra su dobili i informacije da su ih „izvori sa strane“, najvjerovatnije mreža radio-amatera na koju se oslanjala vojska, izvestili o grupi aviona koja se kreće ka Beogradu, te se očekivalo da će biti bombardovani ciljevi unutar i oko prestonice.
Uprkos primljenim informacijama, nijedna jedinica raspoređena u „prstenu“ oko Beograda nije detektovala ciljeve na svojim radarima, zbog čega postoji mogućnost da su američki bombarderi prošli kroz uzak koridor u kom nije postojalo preklapanje zone dejstva dvije jedinice, na istoku glavnog grada.
Ipak, Danijeva jedinica koja se nalazila na „zasjednom“ položaju izvan grada uspjela je da uz pomoć osmatračkog radara P-18 koji je radio na frekvenciji 140 MHz otkrije četiri „neobična“ cilja, na manje od 30 km udaljenosti. Jedan od ciljeva je počeo da se približava 3. trećem divizionu sa azimuta 195 i djelovalo je da će doći u zonu uništenja.
Nakon dobijanja odobrenja za gađanje od operativnog centra, posada „neve“ je pratila cilj za koji nisu znali da je „nevidljivi“ F-117A (što je postalo poznato tek poslije obaranja), dok nije došao u zonu dejstva na oko 16 km sa azimuta 190.
Tada je naređeno prvo traženje nišanskim radarom, koje je bilo neuspešno, a ubrzo je ovaj postupak ponovljen kada je avion bio na 14 km na azimutu 210, međutim posada ponovo nije imala sreće.
Dani je potom, protivno svom pravilu da se nišanskim radarom nikada ne zrači više od dva puta, zbog prijetnje od gorepomenutih aviona ЕA-6B „prauler“ naoružanih protivivaradrskim raketama AGM-88 HARM, naredio i treći pokušaj da se cilj uhvati uz pomoć SRN-125.
Ova odluka pokazala se kao ispravna, te je u trećem pokušaju sa azimuta 235 avion F-117A uspješno zahvaćen nišanskim radarom, nakon čega je uslijedilo lansiranje jedne, a poslije pet sekundi i druge rakete V-600. Zbog nepostojanja uređaja za upozoravanje na radarsko zračenje, pilot američke letjelice je shvatio da ga dvije rakete prate tek kada ih je vizuelno uočio.
Budući da je letio na svega 6 km, američki pilot je, uprkos gotovo nepostojećim manevarskim sposobnostima aviona, pokušao da naglim manevrom drastično poveća visinu.
Međutim na 8 km jedna od raketa ga je sustigla i zahvaljujući blizinskom upaljaču eksplodirala u njegovoj blizini, a usljed štete izazvane fragmentima levo krilo F-117A je otpalo, pilot je izgubio kontrolu i bio prinuđen da se katapultira.
Što se tiče druge rakete, ona nije uspjela da uđe u vođenje i putanjom kosog hica je proletjela tik iznad „nevidljivog“. Pilot američkog ratnog vazduhoplovstva potpukovnik Dejl Zelko, inače učesnik „Pustinjske oluje“, koji je iz baze „Aviano“ u Italiji poletio i upravljao „noćnim jastrebom“ sa pozivnim znakom „vega 3-1“ je nakon gotovo osam sati i dva neuspjela pokušaja evakuisan helikopterima američke vojske.
Što se tiče „nevidljivog“, njegovi ostaci pali su u atar sela Buđanovci. Tako je 27. marta 1999. godine u tačno 8.42 časa oboren prvi i vjerovatno jedini „stelt“ bombarder američke vojske.
Faktor sreće ili uvježbanost posada PVO
Neposredno poslije obaranja, ali i u narednim godinama, u brojnim američkim medijima uspjeh srpskih raketaša je osporavan i plasiran je narativ da je Vojska Jugoslavije imala puno sreće, da je znala putanje kojima se kreću NATO avioni, kao i da je „nevidljivi“ otkriven i oboren jedine večeri kada nije imao pratnju aviona za misije SЕAD.
Sam način na koji su pripadnici 3. diviziona djelovali to veče ukazuje da nije u pitanju nikakav faktor sreće, već da je riječ o koordinisanoj akciji otkrivanja, praćenja, a potom i obaranja američkog aviona naše vojske.
Što se tiče „unapred poznatih putanja“, prema kojima su se posade PVO pozicionirale, sama taktika naših jedinica koja je podrazumijevala stalan pokret i često mijenjanje položaja, nije dozvoljavala trajno razmještanje na istim mjestima.
Takođe, ni NATO avioni nisu uvijek letjeli istim putanjama. Naravno, predviđanja o potencijalnim rutama jesu postojala, pa su na osnovu njih postavljani zasedni položaji i to na mjestima gdje neprijateljski piloti nisu očekivali prijetnju.
Kada je riječ o avionima za SЕAD, tačno je da su te večeri otkazane misije svih aviona osim F-117A i kasnije B-2, zbog kako se navodi loših vremenskih uslova. Osim toga, komanda američke vojske je bila uvjerena da njihovim stelt bombarderima pratnja u takvim slučajevima i nije potrebna.
Ipak, važno je naglasiti da su posade PVO, upravo zahvaljujući „nevidljivosti“ radara P-18 nekoliko puta uspijevale da otkriju bombardere F-117A, kao i da oštete još par njih, uprkos pratnji koju su imali, piše RT Balkan.
