Autorski tekst predsjednika Republike Srpske Srna prenosi u cijelosti:
Granica postoji, kako ona granica ovjerena u Aneksu 2 Dejtonskog sporazuma, tako i granica dokle nešto može ići ili dokle se nešto može trpiti, a kada se mora reći – DOSTA. Granica postoji – ne samo kao granica razgraničenja Republike Srpske i Federacije BiH, nego granica postoji i u strpljenju, toleranciji, u prihvatanju.
Granica po Aneksu 2 Dejtonskog sporazuma nije samo granica između dvije države – Republike Srpske i Federacije BiH od kojih je u Dejtonu nastala „Bosna i Hercegovina“. To je takozvana „država“ ali bez određenja šta je po državnoj strukturi. Najbliža definicija te i takve BiH je da je to entitet sa međunarodno priznatim granicama i kao takva članica Ujedinjenih nacija.
Neodređenu „BiH“ čine Republika Srpska na 49 odsto teritorije predratne SR BiH i muslimansko-hrvatska federacija pod zvaničnim nazivom „Federacija BiH“ na 51 odsto teritorije. Prema dejtonskom Ustavu BiH, Republika Srpska i Federacija BiH kao dvije države unutar dejtonskog okvira, imaju svoje zakonodavne, izvršne, i sudske organe, svoje vojske i policije, svoje carine i svoje granične službe, svoje poreze i svoje finansije iz kojih finansiraju ono minimalno i neophodno na nivou „BiH“ što je propisano Aneksom 4 Dejtonskog sporazuma kao Ustavom BiH.
„Država BiH“ po Dejtonskom sporazumu nema ništa, osim onoga što joj dozvole i daju dva državotvorna entiteta. Dejtonska „BiH“ ima samo tri organa – Predsjedništvo, Ustavni sud i Centralnu banku, sve to sa vrlo ograničenim i tačno pobrojanim nadležnostima. Sve ostale nenavedene državne nadležnosti, funkcije i organi – pripadaju dvjema državama – Republici Srpskoj i Federaciji BiH.
Granica između dva državotvorna entiteta postoji i jasno je propisana Aneksom 2 Dejtonskog sporazuma u kome piše: „Granica između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske („međuentitetska linija razgraničenja“) će biti onakva kakva je ucrtana u geografskoj karti koja se nalazi u Prilogu“.
SRPSKA JE DRŽAVA SRPSKOG NARODA
Prema međunarodnom pravu, narod je nosilac suverenosti i iz toga izvire i suverenitet država. Deklaracijom od 9. januara 1992. godine, zasnovanoj na plebiscitu srpskog naroda od 9/10. novembra 1991. godine, srpski narod u BiH je osnovao svoju političku i administrativnu jedinicu u tadašnjoj Socijalističkoj Republici BiH kao jednoj od administrativno-političkih jedinica tadašnje SFRJ.
Korišteno je pravo na samoopredjeljenje po tada važećem Ustavu SFR Jugoslavije u čijim osnovnim načelima piše: „Narodi Jugoslavije polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje itd“. Dakle, riječ je o pravu naroda, (a ne i republika u sastavu SFRJ), da koristi svoje pravo na samopredjeljenje.
I brojni akti međunarodnog prava regulisali su pitanje prava naroda na samoopredjeljenje. Tako u Povelji Ujedinjenih nacija, kao najvažnijem dokumentu međunarodnog prava, piše: „Razvijanje prijateljskih odnosa među narodima koji su zasnovani na poštovanju načela ravnopravnosti i prava naroda na samoopredjeljenje“. U dva međunarodna pakta koji su postali i sastavni dio Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma – Ustava BiH, a to su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Pakt o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine, piše:
„Svi narodi imaju pravo na samoopredeljenje. Na osnovu ovog prava, oni slobodno određuju svoj politički status i slobodno obezbjeđuju svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj. Da bi postigli svoje ciljeve, svi narodi mogu slobodno da raspolažu svojim bogatstvima i svojim prirodnim izvorima, bez štete po obaveze koje proističu iz međunarodne privredne saradnje, zasnovane na principu uzajamnog interesa i međunarodnog prava. Jedan narod ne može ni u kom slučaju da bude lišen svojih vlastitih sredstava za život.
Države članice ovog pakta, uključujući tu i one države koje su odgovorne za upravljanje nesamostalnim teritorijama i teritorijama pod starateljstvom, dužne su da pomažu ostvarenje prava naroda na samoopredeljenje i da poštuju ovo pravo shodno odredbama Povelje Ujedinjenih nacija“.
Kako ovo zvuči u odnosu na neustavne odluke Ustavnog suda BiH donesene preglasavanjem i dogovorom troje stranih sudija sa OHR-om, kojima se srpskom narodu u Republici Srpskoj kao međunarodno priznatom državotvornom entitetu srpskog naroda, oduzima poljoprivredno zemljište, šume, vode, rudna bogatstva, oduzima pravo da raspolaže svojim bogatstvima i svojim prirodnim izvorima?
Zvuče protivzakonito i nevažeće, jer su suprotne imperativnim normama međunarodnog prava i Ustava BiH. Još gore kršenje prava namjera je neizabranog stranca, predstavnika NJemačke, a ne strana kako propisuje Aneks 10 Dejtonskog sporazuma, da otme ono što Republici Srpskoj kao državi srpskog naroda i svih drugih koji sa njim zajedno žive, neprikosnoveno pripada.
Pripada joj po njenom državnom statusu potvrđenom (a ne dobijenom) Dejtonskim sporazumom, na 49 odsto teritorije BiH koja je nastala tek 21. novembra u Dejtonu, odnosno potpisivanjem Dejtonskog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu.
Republika Srpska je po Dejtonskom sporazumu i njegovom Aneksu 4 kao Ustavu BiH, država srpskog naroda i svih koji zajedno sa njim žive. To potvrđuju ustavne odredbe po kojima se bira srpski član Predsjedništva BiH i pet srpskih delegata za Dom naroda Parlamentarne skupštine na nivou BiH.
Državnost Srpske i srpskog naroda ne mogu promijeniti ni falsifikovane odluke Ustavnog suda BiH donesene preglasavanjem srpskih i hrvatskih sudija o navodnoj konstitutivnosti svih na cijeloj teritoriji BiH.
Nadležnosti koje su nakon rata nametanjem, prevarama i podvalama oteli Republici Srpskoj i dali nivou BiH, nisu ustavne, jer nije promijenjen Ustav BiH. Zato su te be-ha nadležnosti privremenog karaktera.
Dejtonska BiH na koju je Republika Srpska pristala potpisujući sve anekse međunarodnog ugovora, nije nam smetnja i problem. Naprotiv. Dejtonska BiH omogućava mir, stabilnost, razvoj. Problem je protivpravna antidejtonska BiH stvorena intervencijama stranaca, visokih predstavnika i Ustavnog suda BiH koja se danas pokazuje kao nepotrebna greška i koja generiše nestabilnost. Takva antidejtonska BiH potrebna je samo strancima da održavaju tenzije u kojima će oni biti važni, određivati demokratski izabranim organima šta trebaju raditi, šta ne smiju raditi, a sve to bez ikakve odgovornosti. Ta njihova antidejtonska BiH ide putem raspada i ne služi nijednom narodu ni građanima u BiH.
NIKO NEMA PRAVO MIJEŠANJA
Povelja Ujedinjenih nacija je najvažniji dokument međunarodnog prava, a tamo između ostalog piše: „Ništa u ovoj povelji ne daje ovlaštenje Ujedinjenim nacijama da se miješaju u pitanja koja se po svojoj suštini nalaze u unutrašnjoj nadležnosti svake države, niti su Ujedinjene nacije ovlaštene da od članova zahtijevaju da se takva pitanja rješavaju na osnovu ove povelje“. Kada ni Ujedinjene nacije nisu ovlaštene da se miješaju u unutrašnja pitanja država članica, onda to pravo nikako nemaju treće države. A treće države su u BiH okupljene u samozvanom Savjetu za provođenje mira (PIK), u PIK-ovom upravnom odboru, OHR-u, ali još više u kancelarijama nekih ambasada u Sarajevu. Ti samozvanci su došli nakraj puta. Odbijamo da priznamo Kristijana Šmita, jer nije izabran za visokog predstavnika u skladu sa Aneksom 10. Dejtonskog sporazuma po dva osnova.
PRVO: Zato što je 10. marta 2021. godine, odlučeno: „Narodna skupština Republike Srpske konstatuje da su u skladu sa Aneksom 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, čiji potpisnik je i Republika Srpska, samo strane ugovornice nadležne da ‘traže postavljanje visokog predstavnika’. Republika Srpska ne može prihvatiti nametanje bilo koje ličnosti za visokog predstavnika, podsjećajući da je postavljenje visokog predstavnika uslovljeno saglasnošću strana potpisnica Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma.
S tim u vezi, Narodna skupština Republike Srpske smatra da su dosadašnja nominovanja, izbor i potvrđivanje visokog predstavnika, nedovoljno transparentni, jer nije uvažavana neophodnost konsultacija i pribavljanja saglasnosti strana, kako je predviđeno Aneksom 10. Ovo predstavlja dovoljan osnov za odbacivanje bilo kog imenovanja visokog predstavnika bez procedure predviđene Aneksom 10.
Narodna skupština Republike Srpske smatra da je konačno došlo vrijeme da Bosna i Hercegovina sa svoja dva entiteta i tri konstitutivna naroda, preuzme odgovornost za vlastiti razvoj u skladu sa Dejtonskim sporazumom i međunarodnim pravom koje je integralni dio pravnog sistema BiH.
Ako to ne bude na dnevnom redu u skorije vrijeme, treba pokrenuti razgovore o mirnom razlazu, u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija koja garantuje svakom narodu pravo na samopredjeljenje i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Paktom o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima, koji su po Aneksu 1 na Aneks 4, sastavni dio Ustava BiH“.
DRUGO: Samozvanac Kristijan Šmit nije ni kandidovan od strana potpisnica Aneksa 10, već od NJemačke?! Tako da ga ni Savjet bezbjednosti UN nije mogao potvrditi kao visokog predstavnika. Treba reći da je ime Kristijana Šmita bilo na dnevnom redu zasjedanja Savjeta bezbjednosti 21. jula 2021. ali nije potvrđen kao visoki predstavnik, jer je dobio samo dva glasa, dok je 13 članica bilo uzdržano.
ENTITETI U BiH SU DRŽAVE, A BiH TO NIJE
Iako naziv „entiteti“ ima široku definiciju, u ovom slučaju nesumnjivo je da se radi o državama – sastavnicama BiH kao državne zajednice. To potvrđuje i Evropska komisija za demokratiju putem prava – (Venecijanska komisija Savjeta Evrope), mišljenjem pod brojem 337/2005 usvojenim na 63. sjednici od 10/11. juna 2005. godine. Venecijanska komisija je razmatrala sljedeće pitanje: Da li su aneksi 4 i 6 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, jednostrani akti Bosne i Hercegovine ili međunarodni sporazumi? U navedenom mišljenju, Komisija je između ostalog zaključila:
„Suštinske obaveze sadržane su u aneksima: stoga je jasno da je namjera strana Opšteg okvirnog sporazuma bila da on bude samo okvirni sporazum, dok bi aneksi uređivali njegovu suštinu. Komisija primjećuje da se i sam Ustavni sud BiH obraćao Venecijanskoj komisiji za tumačenje Ustava (Aneksa 4). Komisija je mišljenja da anekse Okvirnog sporazuma treba smatrati njegovim sastavnim dijelom, te se moraju smatrati međunarodnim ugovorima. NJihov karakter ili tumačenje se, stoga, rukovode međunarodnim pravom, naročito Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora“.
Prioritet međunarodnog prava potvrđuje i Ustavni sud BiH u Odluci 5/98 u kojoj između ostalog navodi: „Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma je sastavni dio međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31 Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opšti princip međunarodnog prava, a ti principi su prema članu 3.3.(b) Ustava BiH „sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta“ – mora primjenjivati u tumačenju SVIH njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH“.
Dakle, Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora se odnosi i na međunarodni Dejtonski sporazum. Članom 34. te Konvencije propisano je da ugovor (u ovom slučaju Dejtonski sporazum) ne stvara za treću državu ni prava ni obaveze bez njenog pristanka, a članom 35. „obaveza za treću državu nastaje iz odredbe jednog ugovora ako strane ugovornice tog ugovora namjeravaju da putem ove odredbe stvore obavezu i ako treća država izričito pismenim putem prihvati ovu obavezu“, zatim članom 36. po kome „pravo nastaje za treću državu iz odredbe jednog ugovora ako strane ugovornice tog ugovora namjeravaju da putem ove odredbe daju takvo pravo bilo trećoj državi ili grupi država kojoj ona pripada, bilo svim državama, i ako treća država na to pristane“.
Strane potpisnice Dejtonskog sporazuma i njegovih 11 aneksa nisu dale nikakvo pisano pravo ni obavezu trećim državama, pa ni PIK-u kao samozvanom Savjetu za implementaciju mira ni njegovom Upravnom odboru. Zato bi bilo korisno da se strani ambasadori u Sarajevu počnu pridržavati jedne druge Bečke konvencije, one o diplomatskim odnosima, koja članom 41. zabranjuje miješanje diplomatskim predstavnicima u unutrašnje stvari države u kojoj su samo ambasadori i ništa više.
KAZNITI KRŠITELJE MEĐUNARODNOG PRAVA
Republika Srpska priprema dokumentaciju koja će poslužiti za tužbe putem prijateljskih država pred Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnom krivičnom sudu za kršenje međunarodnog prava i međunarodnog dejtonskog sporazuma. Tužbe će biti i pred sudovima pojedinih država protiv njihovih državljana, ali i pred domaćim sudovima protiv saučesnika i pomagača, kao i onih koji rade u radnim grupama nepostojećeg OHR-a.
