Piše: Milorad Gutalj
Spomenik srpskom vladaru Stefanu Tvrtku Kotromaniću pojavio se tokom noći u Sarajevu, pozdravljajući jutrom, možda, iznenađene građane ovog dijela isključio bošnjačkog Sarajeva.
Zašto je kralj Tvrtko izašao iz ilegale u toku noći, i to nedaleko od zgrade Predsjedništva BiH i zašto se nije postavljao njegov spomenik javno, bez ilegale, tokom jutra ili dana da, mašući rukom u kojoj ništa ne drži, veselo pozdravlja Sarajlije – ostaje otvoreno pitanje.
Zašto se kralj Tvrtko Kotromanić, koji je vladao Bosnom od 1377. do 1391. godine, pojavio u Sarajevu i koliko zajedničkog danas ima sa ovim gradom u kome već duže vremena nema njegovih sunarodnika i sve ih je svakim danom manje.
Koliko će spomenik kralja Tvrtka biti vezivno tkivo sa Sarajlijama ako se zna da dijelom pripada lozi Nemanjića, jer je, prema istorijskim izvorima, majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila kćerka svrgnutog srpskog kralja Dragutina Nemanjića.
Tvrtkova majka Jelena Šubić bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana Pavla Šubića vladara Bosne i njegove žene Urse.
Koliko će se oko spomenika kralja Tvrtka okupljati Sarajlije koje nisu navikle na istorijske ličnosti da krase njihove parkove i ulice, osim spomenika Josipa Broza Tita i nekoliko bisti postavljenih u znak sjećanja ne neke partizanske ličnosti iz Narodno-oslobodilačkog rata. /Možda su i one u međuvemenu uklonjene/
Nenaviknuti na spomenike-heroje iz drugih naroda, primjer je i spomenik Đure Pucara Starog koji je demontiran i „trune“ u nekom sarajevskom podrumu.
Da nove Sarajlije ne trpe ništa tuđe, primjeri su i izbrisani nazivi koje su nosile sarajevske ulice velikana iz Prvog i Drugog svjetskog rata u kojima je oslobađano Sarajevo, kao što su Obala Stepe Stepaanovića, Ulica Radomira Putnika, Trg Pere Kosorića…, i da se više ne nabraja.
Sarajlije su zaboravile i pjesmu – „Sarajevo ispod Trebevića/sad si varoš Karađorđevića…“ koja se pjevala Sarajevom posle Prvog svjetkog rata kada je oslobodilačka srpska vojska 1918. godine ušla u Sarajevo.
„Mlade Bosne“ u Sarajevu više nema, nema istorije koju je stvarala, kao što most „Gavrila Principa“ ne nosi više njegovo ime. Sarajevo briše istoriju.
Takvu će sudbinu, možda, doživjeti i novopostavljeni spomenik kralju Tvrtku.
Za pretpostaviti je da će se Sarajlije, bar mlađe, u početku okupljati oko spomenika kralja Tvrtka, po ugledu na Terazije gdje se Beograđani okupljaju oko spomenika kralja Mihaila Obrenovića koji jaše na konju, ili na Zegrepčane čiji je simbol spomenik Bana Jelačića u Zagrebu.
Spomenici u Beogradu i Zagrebu imaju svoju simboliku, dugogodišnju tradiciju u srpskom i hrvatskom narodu i neraskidivu istorijsku vezu ovih naroda sa svojim vladarima. Zato se oko njih okupljaju.
Spomenik kralja Tvrtka u Sarajevu nema te simbolike i vještački tu štrči više iz inata nekih „političkih sarajevskih glava“ samo da pokažu da „ima Bosne“ kojoj bi oni, preko ove istorijske ličnosti, željeli da budu „vlasnici“.
Vrijeme će pokazati koliko je kralj Tvrtko poželjan u Sarajevu, baš na mjestu na kojem je postavljen ili će vremenom neko početi da postavlja pitanja opravdanosti ovog spomenika koji nema „prirodni dodir“ ili vezu sa ovdašnjim Bošnjacima, nenaviknutim na spomenike iz drugih naroda.
To bi bio blaži oblik netrpeljivsti prema spomeniku kralja Tvrtka, ukoliko se već od „sutra“ neka nepoznata lica ne budu nasilnički odnosila prema ovoj istorijskoj ličnosti koju ne mogu da prihvate kao dio istorije „njihove Bosne“.
