14.3 C
Zvornik
23. мај 2024.

Godišnjica brutalnog ubistva malog Slobodana: Otišao je po Lesi jer je vjerovao komšijama

"Prepoznao sam u jami svoje dijete, sina Slobodana. Patolog mi je rekao da ima udarac u glavu. Uho mu je bilo odsječeno, ispaljen metak u glavu, obe ruke su mu bile odsječene do lakata, odsječeni prsti na nogama…"

Teško da je, od kako je Drina protekla među brdima i od kako je one zemlje pored velike rijeke, počinjen veći grijeh i da je nevinija duša pala pod nož soju neljudskom.

U kućama, u Kamenici, Donjoj i Gornjoj, odakle su Stojanovići, gdjee je rođen mali Slobodan i gdjee je proživeo svojih 12 godina, još čuvaju stare listove novina. Na jednom je strašna ispovjest oca Ilije, o danu kada je u jami, negde u brdima iznad sela našao sina:

„Prepoznao sam u jami svoje dijete, sina Slobodana. Patolog mi je rekao da ima udarac u glavu. Uho mu je bilo odsječeno, ispaljen metak u glavu, obe ruke su mu bile odsječene do lakata, odsječeni prsti na nogama… Dijete sam sahranio u Crkvini, više Drnjače, zna mu se grob…“

Slobodanovo tijelo je nađeno je 13. juna 1993. u masovnoj grobnici na brdu Ždrijebci. Obducent dr Zoran Stanković, patolog, u izveštaju konstatovao je da je dječak umotan u plavi radnički mantil i naveo brojne i smrtonosne povrede na lobanji i tijelu nanesene tokom života i poslije smrti. Dječaku je za života bilo odsječeno desno uvo, takođe su mu oštrim predmetom nanjete posjekotine u predjelu stomaka. Zaključak je da je dječak bio podvrgnut teškoj torturi i da je umro u teškim mukama. U slepoočnicu mu je, iz neposredne blizine, ispaljen metak.

Slobodanova sestra jednom je ispričala:

„Brat je bio na stolu, a pored njega se nalazio plavi mantil. Lobanja je bila odvojena od tijela i na njoj se nalazila rupa. Telo je bilo u fazi raspadanja, ali vidno rasečeno i unakaženo“.

Slobodanova majka Desanka i otac Ilija davno su svojim mučenim dušama našli smiraja na groblju na Crkvini iznad Drinjače. Počivaju oboje kraj svog Slobodana.

64bfa51c8f5c276277025856

„Precrkli crni otac i crna majka za sinom“, davno mi je ispričala komšinica Stojanovića, Rajka Savić, imala je tada 78 godina, kad me je uputila stazom ka groblju na Crkvini da nađem grob malog Slobodana i grobove Desanke i Ilije.

Tih dana u selo Kamenica, u Drinjaču, u kuće kraj rijeke, samo što je bila stigla vijest da je u Švajcarskoj uhapšena Elfeta Veseli, zvijer od žene, za koju je čitav Zvornik i sva sela okolo, sve živo i mrtvo znalo da je 1992. godine, krajem jula ili početkom avgusta mučila i ubila dječačića od 12 godina. Uznemirio se ponovo bio narod oko Drine krajem te 2016. godine na sam pomen imena zla, imena sotone u ljudskom obliku.

U podne, nad malim grobom pod krstom i spomenikom na kome je bila slika dječaka velikih, crnih, lepih očiju, grobnu tišinu prekidao je samo orao kliktaš.

Malo dalje, u selu, kumovi Stojanovića koji su malog Slobodana držali na rukama kad su ga krštavali, Zoran Milošević i kuma Milena, ispričali su mi tešku priču iz ljeta 1992. godine kad su Stojanovići protjerani iz svojih kuća, ustvari, kad su četvoro Stojanovića, Ilijina porodica i tri mrtva srpska borca komšije muslimani razmjenili za šest živih boraca Armije BiH. Ilijini su tada stigli kod kumova, smjestili se poslije u kuću u blizini:

„Mali Slobo igrao se tog dana sa dječakom od preko rijeke… Pred veče, majka ga dovela u kuću, ubrzo, pojavio se i taj dječak, da zove Slobodana da se igraju… Majka u kuću, Slobodana nema… Nije ga od tada više ni vidjela“, prisjećala se kobnog dana, Slobodanovog odlaska, Zoranova supruga, kuma dječačića Milena.

Na grobu u Drinjači, kao datum smrti dječaka upisan je 27. jul 1992. godine.

64bfa52ab76e31eaa80c468b

„Otišao je kući da dovede kerića Lesija, štene koje je ostalo kod njihove kuće iz koje su morali da izbjegnu… Slobodan je bio jako vezan za kuću, prethodnih dana, otac Ilija vodio ga je na brdo iznad naših kuća da preko rovova gledaju njihov ostavljeni dom… Tog dana, kad je otišao, Slobodan je prošao barikade i našu i muslimansku, i oni tamo znaju šta je dalje bilo…“, pričali su tog dana u Kamenici.

„Ako je ko kriv, krivi su odrasli, ali ubiti djete… Sva dejca su anđeli… Slobodan je otišao kući zato što je vjerovao komšijama, pa, do juče su zajedno živeli…“, rekao mi je još tog dana kum Zoran.

Pamte u selu i dan danas, majku Slobodanovu, mučenicu, te noći i narednih dana, pazili su je i čuvali da ne krene za sinom, kukala je iz glasa – „pustite i mene da idem, pa nek rade od mene šta hoće“… Otac crni, Ilija danima izlazio na brdo, zvao komšije muslimane, kukao, kumio, molio da mu vrate dijete.

„Desa je svaki dan ovuda prolazila, išla na grob sinu… Uđe u kuću, ćuti i plače, a šta da priča… Viđala sam i Iliju, crnog ko ugarak. Precrkoše za djetetom“, pričala mi je te 2016. godine komšinka Rajka Savić.

U avgustu 2017. počelo je suđenje Elfeti Veseli i njenom pretpostavljenom Sakibu Haliloviću. U optužnici je navedeno da je dječak srpske nacionalnosti ubijen u drugoj polovini jula ili prvoj polovini avgusta 1992. godine u naselju Bajrići-Novo Selo, na području Kamenice u opštini Zvornik. Tokom suđenja, svedok pod šifrom „S1“ koji je u to vrijeme kao pripadnik tzv. Armije BiH bio očevidac ubistva izjavio je:

„Elfeta je stajala sa dječakove lijeve strane. Držala ga je za kosu. Izvadila je nož sa crnim koricama. Podigla mu je glavu i povukla nož ispod vrata. Dijete je počelo da krklja… Kad ju je neko od prisutnih vojnika pitao ‘šta to radi’, ona je izvadila pištolj, duga devetka, prislonila mu na glavu i pucala, jednom ili dva puta, ne znam. Nakon toga mu je tijelo zamotano u plavi mantilić. Okrenuo sam glavu, nisam više mogao to da gledam.“

Pred sudom tada se pojavilo više svjedoka. Mnogi od njih negirali su ranije date iskaze, pred sudom iznenada su zaboravili mnoge detalje, mijenjali iskaze u korist optužene.

Svjedok Tužilaštva BiH Vitomir Tomić pred sudom je ispričao da mu je više muslimanskih zarobljenika potvrdilo da je dječaka mučila i ubila Elfeta Veseli.

„Prvi civil mi je rekao da je Elfeta Veseli masakrirala dijete, da ga je mučila, tjerala ga da iskopa grob, da ga je ubila i zakopala. Drugi je rekao da je to učinila žena, ali da joj ne zna ime. Nisam mogao da vjerujem da je tako nešto mogla učiniti žena, koja je imala neobično ime, zbog majčinskog instinkta. Nakon istih saznanja i od drugih zarobljenika, shvatio sam da je to ona stvarno i učinila“, izjavio je tada Tomić.

Prvostepeno, Elfeta je pred sudom u Sarajevu osuđena na deset godina zatvora, Sakib Halilović, kao pretpostavljeni sotone u obliku žene oslobođen je optužbe za smrt dječaka. Drugostepenom presudom izrečenom decembra 2019. Apelaciono vijeće suda BiH „pooštrilo“ je kaznu na trinaest godina.

Tokom suđenja čulo se da se Elfeta Veseli, zvana Kosovka, rođena 1960. godine u Uroševcu, sa porodicom doselila u Donju Kamenicu, tu je živjela sa ocem Rahmanom, šumarom, u komšiluku Stojanovića, morala je poznavati dječaka… Po podacima Centra za istraživanje ratnih zločina, po izbijanju rata pridružila se jedinici Nasera Orića, učestvovala u diverzantskim akcijama muslimanskih snaga u Podrinju… Poslije rata pobjegla je u Švajcarsku, sklonila se kod brata, tu je punih 20 godina izbjegavala pravdu.

Poslije prve presude, na deset godina zatora, patolog dr Zoran Stanković potvrdio je da je „mali Slobodan umro u teškim mukama“.

„Mučen je i sječen, podvrgnut jezivoj torturi, surovom nasilju. Zvjerski je ubijen. Kazna od 10 godina za počinioca po svim standardima i uzusima mala je“, rekao je tada Stanković.

Ostalo je zabilježeno i da je NVO iz Beograda, Jukom, Komitet pravnika za ljudska prava, podnio krivičnu prijavu protiv sada pokojnog Željka Vukovića, novinara „Večernjih novosti“ koji je još 2005. godine objavio ime Elfete Veseli, kao ubice dječaka.

U prijavi je navedeno da je Vuković u pomenutom tekstu promovisao „govor mržnje“, koji je baziran na etničkim predrasudama. Komitet koji je tada vodila Biljana Kovačević Vučo, Vukoviću je kao greh uzimao to što je objelodanio da je Slobodanov svirepi dželat Albanka Veseli. Optužili su ga za „stereotip o zverskom ponašanju Albanaca“ i za manipulaciju emocijama čitalaca.

Vuković je tada odgovorio da je dječak ubijen samo zato što mu je ime Slobodan Stojanović, a iz istog razloga su prema njegovom stradanju ravnodušni upravo oni kojima je pripalo da po sudnicama, seminarima, tribinama i medijima dijele pravdu za zločine počinjene u ratnoj ostavinskoj raspravi bivših Jugoslovena.

Spomenik Slobodanu Stojanoviću postavljen je 28. septembra 2017. godine u porti crkve Svetog arhiđakona i prvomučenika Stefana na Mlađevcu kod Zvornika. Spomenikom dominira Raspeće Hristovo kao simbol stradanja i muka kroz koja su prošla sva postradala deca. Glavni inicijator postavljanja ovog spomenika je Slobodan J. Tijanić, protojerej u Friderišhafenu, Nemačka. U podnožju spomenika stoji natpis: „Dečaku velikomučeniku Slobodanu Stojanoviću (18.10.1980 -27.07.1992+) i svoj postradaloj pravoslavnoj djeci Podrinja“ na zadnjoj strani spomenika piše: „Pokolenja djela sude…“.

Elfeta Veseli će na slobodu za pet godina, a možda i brže, ako u zatvoru bude „primjereno vladala“. U kaznu od 13 godina zatvora uračunato joj je, kako zakon nalaže, i vrijeme koje je provela u pritvoru u BiH kao i vrijeme u ekstradicionom pritvoru u Švajcarskoj. Na izricanju prvostepene presude, zlo u obliku čovjeka zatražila je novo suđenje, rekla da se nada da će „Apelaciono vijeće ispraviti fatalnu grešku“, dodala kako se takođe nada da je sud „shvatio težinu muka koje ona proživljava“.

O mukama malog Slobodana koje je prtrpio pod njenom rukom, koliko se zna, sotona u obliku čovjeka nije ništa rekla.

Autor teksta Zoran Šaponjić

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se