18.4 C
Zvornik
01. октобра 2022.

Istina i rodoljublje nemaju cijenu

Priredio: Miro PEJIĆ

Bez imalo dvoumljenja, Dragan Gvozdenović iz bratunačkog sela Zagoni odbio je da uklanja fotografije ubijenih i poginulih srpskih civila i boraca koje su 9. jula bile postavljene uz regionalni put Bratunac-Potočari, prema Srebrenici.

Tog dana, članovi porodica i Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bratunca postavili su fotografije ubijenih, za čiju smrt niko nije odgovarao već 30 godina.

Ali, prema nalogu dežurnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva, naloženo je da budu uklonjene sa javne površine.

To naređenje proslijeđeno je firmi „Zvornik-putevi“, zaduženoj za održavanje ovog putnog pravca.

Zaposlenom radniku preduzeća zaduženom za tu dionicu puta Draganu Gvozdenoviću poslovođa je tada naredio da uklanja fotografije poginulih Srba, što je ovaj vrijedni i savjesni radnik odmah odbio.

Prvi put u radnom vijeku Dragan nije želio ni htio da izvrši radni zadatak.

„Sve se desilo nevjerovatno brzo, za pola sata. Aktivisti su još postavljali fotografije uz put prema Potočarima, a stiglo je naređenje, koje je meni preneseno, da ih uklanjam. Nije mi jasno kako je tako brzo i efikasno sprovedena procedura i ko je sve na to uticao“, naglašava Gvozdenović za Srnu.

On kaže da su među tim fotografijama bile i slike njegove pokojne sestre Rade, maturantkinje srednje škole koja je ubijena bukvalno na kućnom pragu u selu Zagoni, zatim oca Radoja, strica Blagoja i još nekoliko članova uže i šire porodice, kao i prijatelja iz sela koje je napadnuto i uništeno 5. jula 1992. godine.

„I da nisu bile tu fotografije moje sestre i oca – isto bih postupio. To su srpske žrtve, među kojima mnoge civilne, za koje niko nije odgovarao za 30 godina. Odbio sam zadatak po cijenu dobijanja otkaza“, ističe Gvozdenović.

BOLI NEPRAVDA

Na pitanje da li je to učinio iz protesta ili nekog drugog razloga, Gvozdenović kaže da boli nepravda i neistina o ratu u BiH koju svijet i pravosuđe BiH decenijama nanose srpskom narodu.

„Istina, pravda i rodoljublje su važniji od posla. Uklanjanje fotografija osjećao bih kao izdaju. Moj karakter to ne može prihvatiti, a do nekog posla bi se nekako došlo, ali čista obraza“, navodi putar Dragan, koji je ovim činom pokazao ljudsku veličinu, principijelnost, odlučnost i srpski ponos.

Gvozdenović ističe da je rekao kako neće uklanjati fotografije jer smatra da je bila dobra ideja njihovo postavljanje uz put kojim su prolazile mnoge delegacije prema Potočarima.

Tako se pokazuje da su na ovom području nastradali i Srbi i da postoje hiljade srpskih žrtava za koje niko nije odgovarao, što treba da bude promijenjeno.

„Za više od 3.200 srpskih žrtava iz srednjeg Podrinja, među kojima su polovina bili civili, kao i moja pokojna sestra Rada, niko nije odgovarao, a za bošnjačke žrtve sudovi su osudili veći broj Srba na više od 1.000 godina zatvora. Gdje je tu pravda?“, pita Gvozdenović.

On smatra da postavljanje fotografija nastradalih Srba pored puta za Potočare da bi ih vidjeli strani zvaničnici nije bila nikakva provokacija, kako su zlonamjerni ocijenili i komentarisali, nego vapaj za istinom i pokušaj obespravljenih porodica žrtava da ukažu na nepravdu koju nanosi pravosuđe.

„Odnos haškog i pravosuđa BiH prema srpskim žrtvama vrijeđa nas, čiji su članovi porodica ubijeni kao civili kod svojih kuća, a takvih masovnih zločina bilo je mnoštvo u selima oko Srebrenice i Bratunca. To su počinile muslimanske jedinice iz Srebrenice i susjednih sela. Među počiniocima mnoge su prepoznali rijetki Srbi iz tih sela koji su slučajno preživjeli jer su se uspjeli negdje sakriti i ostati nevidljivi“, navodi Gvozdenović.

On napominje da još ima živih očevidaca spremnih da svjedoče o počinjenim zločinima nad Srbima u ubilačkom muslimanskom pohodu, ali da pravosuđe BiH opstruiše pokretanje postupaka protiv počinilaca zločina nad Srbima čekajući da ti svjedoci umru.

„Članovima porodica ubijenih Srba najteže pada nepravda koju nanosi pravosuđe BiH, nama i srpskom narodu u cjelini, kao i neistina o ratu BiH u kojem su stradali pripadnici sva tri naroda. U svijetu se govori samo o muslimanskim, odnosno bošnjačkim žrtvama. To nije istina i takva istorija je lažna“, poručuje ovaj časni čovjek.

Nakon odbijanja naređenja da uklanja fotografije Dragan je nazvao šefa u Zvorniku i objasnio mu da on te ne može i neće da uradi.

„Upoznao sam ga da su tu fotografije moje sestre, oca, stričeva, djedova, rodbine i komšija, ali i da nisu isto bih reagovao. Razumjeli su i nije bilo nikakvog pritiska ni sankcija“, navodi Dragan za Srnu.

ZAHVALAN ZA PODRŠKU KOLEGA, FAMILIJE I NEPOZNATIH

Gvozdenović ističe da je zahvalan za podršku koju je nakon tog događaja dobio od radnih kolega, rodbine i mnogih nepoznatih ljudi.

On kaže da mu se u trenutku, kada mu je rečeno da uklanja fotografije, pred očima pojavio prizor i slika iz 1992. godine – napad na opkoljeno selo, prosuti mozak ubijene sestre, urlanje, lupanje, pucnjava, vrisci i jauci, vika, dozivanje i paljenje i selo u plamenu, te unakažena mrtva tijela i sahrane srodnika.

„Taj upad muslimanske vojske, koja je okružila selo 5. jula, ti prizori koje sam vidio i doživio, urezali su mi se u pamćenje i nikad se tih stravičnih slika nisam oslobodio“, priča Gvozdenović.

Tog dana, osim sestre Rade, poginuli su Draganovi stričevi Blagoje i Dragoljub, djedovi Rajko Gvozdenović i Miloš Milošević, kao i više komšija i članova šire familije.

Napad na selo počeo je oko 15.00 časova, kada su mještani sakupljali sijeno na njivama.

SELO NESTALO ZA SAT VREMENA

„Selo je napadnuto, opljačkano, zapaljeno i nestalo za sat vremena, a 15 mještana je ubijeno i niko nije odgovarao. To su bili civili i to je slika i sramota pravosuđa BiH, kao i međunarodnih predstavnika koji godinama uzimaju pare da bi u BiH navodno izgradili pravnu državu koje još nema ni na pomolu“, ocjenjuje Gvozdenović.

On ističe da ne može da prežali sestru Radu, koja nije htjela da ode u Srbiju kada je počeo rat i ostavi braću i roditelje.

„Bila je odličan đak. Da sam sklanjao te fotografije osjećao bih se kao da sam ja ubio svoju sestru. Nisam to mogao. Nakon njene pogibije, otac Radoje je izgubio volju za životom. Nije se čuvao i poginuo je 1995. godine“, prisjeća se Dragan.

Prema njegovim riječima, u Zagoni još nisu obnovljene sve zapaljene kuće. U selo se vratilo samo nekoliko starijih predratnih mještana koji se godinama uzaludno nadaju pravdi i da počinioci odgovaraju za zločine koje su napravili nad civilima iz njihovog, ali i drugih srpskih sela u ovom kraju.

„Postavljanje fotografija pored puta za Potočare 9. jula bio je opravdan pokušaj porodica srpskih žrtava da predstavnicima međunarodne zajednice pokažu da, makar u prolazu, vide da postoje srpske žrtve i da su one brojne, jer neće da dođu na srpska groblja i obilježavanja godišnjica stradanja Srba. To je naišlo na pozitivne reakcije srpske javnosti i drago mi je da nisam ostao usamljen u ovoj situaciji“, kaže Gvozdenović.

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,108PratilacaZaprati
988PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se