U Gradišci je obilježeno 27 godina od egzodusa srpskog stanovništva sa područja zapadnoslavonskih opština u akciji hrvatske vojske i policije „Bljesak“.
Sudbina srpskog stanovništva koje je protjerano iz Zapadne Slavonije, opomena je Republici Srpskoj, da beskompromisno čuva slobodu, poručila je predsjednica Srpske Željka Cvijanović.
Kuća srušena, stan oduzet. Porodica Dragane Oklješe porijeklom iz Lipika, ništa nije ostvarila u Hrvatskoj. Danas Dragana živi u Laktašima. Slike iz djetinjstva ne bi poželjela ni neprijatelju.
– Te 1991. imala sam nepunih 10 godina. Slike koje sam tada prošla su strašne, nepoželjeti nikom, ni neprijatelju. Zadnji put sam bila tamo prije nekoliko godina. Tamo više ništa nema. Moja kuća je srušena, stan oduzet. Ništa nismo ostvarili u Hrvatskoj. Moji drugari koji su pravoslavni rasuti su po cijelom svijetu, a katolici , izabrali su svoju stranu – rekla je Oklješa.
Srba iz Zapadne Slavonije ima svuda, osim u mjestu rođenja. Najviše ih je u Srbiji, Srpskoj, ali stigli su i do daleke Australije, Argentine, Islanda.
– Knjige kažu da Srbi u zapadnoj Slavoniji postoje 700 godina. Nakon svih ratova, nikad i niko od Srba ništa nije naslijedio, uvijek smo proganjani i ubijani i ovo je prvi rat gdje smo spasili živote, iako smo ostali bez teritorije – istakao je Krsta Žarković predsjednik Udruženja protjeranih Srba iz zapadne Slavonije.
Protiv Srba iz zapadne Slavonije, kojih je bilo oko 15.000, te 1995. godine krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga iako je ova oblast bila pod zaštitom UN. Upravo snage UN, na vrijeme upozorene od hrvatskih generala, povukle su se prepuštajući svoje štićenike na milost i nemilost agresoru.
Ovo je bila brutalna akcija etničkog čišćenja u kojoj je 15.000 ljudi izmješteno za tri dana, poručila je predsjednica Srpske Željka Cvijanović.
– Sve to je je pratilo materijalno stradanje, rušenje vjerskih objekata, civilnih objekata, pri čemu se vidi jasna namjera da se zatre trag da su tu nekada živeli Srbi, da su bio šta imali od svoje imovine, počevši od te imovine i crkvenih objekata. Ono što je najtragičnije bilo je najviše stradanja tokom izbjegličke kolone, a da se sve to dešavalo u ambijentu da su UN trebale da obezbijede mir i zaštiti civila – rekla je Cvijanović.
Ona je izrazila zadovoljstvo jer je Srpska uz Srbiju postala siguran i stabilan dom za ljude koji su prognani kroz akcije kao što je „Bljesak“, „Oluja“ i druge, koje su djelo hrvatskih paravojnih snaga.
Gradiška i njeni građani prvi su, prije 27 godina otvorili svoja vrata, dušu i srce protjeranim Srbima iz zapadne Slavonije, koji su pod strašnim pritiskom i napadima hrvatske vojske i policije tokom akcije „Bljesak“ morali da traže spas na desnoj strani rijeke Save. Prema „mostu spasa“ , sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci.
– Naše je opredjeljenje da ostanemo otvoreni kao grad i kao Republika Srpska za sve ljude dobre volje ,ali ne možemo da zaboravimo stradanje tih nevinih ljudi, ali što je još gore, niko nije odgovarao za stradanje. Ipak moramo da budemo otvoreni za saradnju – poručio je Zoran Adžić gradonačelnik Gradiške.
Od 1991. do 1995. godine u zapadnoj Slavoniji stradao je 1.241 Srbin, a samo u akciji „Bljesak“, od 1. do 4. maja 1995, poginulo je njih 283, od kojih 114 civila, 56 žena i osam djece do 14 godina. Svi podaci poznati su i Haškom tužilaštvu. Međutim, istraga za ove zločine nikada nije otvorena, niti je Savjet bezbjednosti Hrvatskoj uveo sankcije zato što je kao članica UN-a izvršila agresiju na zaštićenu zonu.
