Piše: Milorad Gutalj
Lider SDA Bakir Izetbegović svakim danom pokazuje sve više nervoze jer je svjestan da gubi političku moć, da mu je autoritet poljuljan, da ima sve manje iskrenih političkih saradnika, a sve više političkih neistomišljenika.
Strah od gubitka političke moći Izetbegoviću smanjuje političko rasuđivanje, pa sve češće pominje rat kao mogući izlaz iz političke situacije u kojoj se našao.
Poslednjim izjavama Izetbegović se potpuno, u političkom smislu, izgubio, jer tvrdi da bi „radije umro nego dopustio da genocidaši zavladaju dijelom BiH“ i da je „spreman da stane ispred ljudi, ukoliko rata bude“, dok za Herceg-Bosnu smatra da je to djelo „udruženog zločinačkog poduhvata“.
Tako je Izetbegović okarakterisao svoje komšije sa kojima, na opšte iznenađenje, hoće zajedno da živi. Dok komšije optužuje za sve i svašta, propustio je da kaže da su „njegovi ratnici“ umjesto metaka dijelili bombone odsječenim srpskim glavama, naročito na Vozući.
Izgleda da Izetbegović sve češćim prijetnjama ratom postaje usamljeniji. Čak se ni njegova bošnjačka sjenka Željko Komšić nije izjasnio hoće li, ako bude rata, stati ispred Bakira ili odmah do njega, dok Šefik Džaferović još nije reagovao na izjavu svog šefa i ponovio svoju poznatu i napamet naučenu rečenicu: „Ovo je suverena i međunarodno priznata država BiH“.
Bakiru je kao slamka spasa ostao još „građanin“ Komšić za čiju opciju nedostaje „sapun“ Zorana Milanovića /predsjednika Hrvatske/.
Izetbegović je svojom političkom nedjelotvornošću izgubio „Sarajevski konak“ koji je preuzeo Konaković, dok mu je iz „zeničkog begluka“ iz ruku uzeo Kasu-mović. Pod Izetbegovićevom upravom nije više ni „mostarski pašaluk“.
Izetbegović nikada nije imao političko uporište u Tuzli, dok na bihaćku sredinu, koja više brine za sopstveni opstanak zbog najezde migranata, nema dovoljno političkog uticaja.
U svom političkom padu, Izebegović se ne može osloniti ni na najžešćeg političkog protivnika Fahrudina Radončića, kojem je godinama po sarajevskim tužilaštvima i sudovima zatezao „svileni gajtan““, kao ni na Nermina Nikšića koji u Izetbegoviću ne vidi ozbiljnog političkog saradnika.
Izetbegović ne može dovoljno računati ni na Fadila Novalića koji više vremena provodi u Tužilaštvu nego što predsjedava sjednicama Vlade Federacije zbog afere „malina respiratori“.
Političko plodno tlo kojim je godinama „ponosno gazio“ Izetbegović polagano podrhtava, dok istovremeno nema političkog prijatelja koji će ga nasavjetovati šta da radi dalje da ne srlja u potpuni politički mrak.
Izetbegović u svom političkom sljepilu ne prihvata ponudu da razgovara sa „genocidašima“ i „uzupovcima“ o budućnosti BiH i o sve češće pominjanom mirnom razlazu, jer mu odmah na oči padne mrak sa Mrakovice.
Zbog gubitka političke moći Izetbegoviću sve manje dolazi čistog vazduha u pluća, ali ne smije da se priključi na „malina respirator“, jer će mu „genocidaši“ i „uzupovci“ uzeti „suverenu i međunarodno priznatu državu BiH“.
