KolumneVIJESTI

Nema više Pejakovićeve „On meni, nema bosne…“

Političko Sarajevo postaje centar koji osporava Hrvatima ravnopravnost unutar Federacije BiH, a Republici Srpskoj ekonomski razvoj i Dejtonskim ustavom zagarantovano pravo da gazduje vlastitim prirodnim resursima, čime bošnjačka politika postaje sve jasnija i izraženija da vandejtonskim i nezakonitim djelovanjem, oduzme prvo teritoriju, a potom i ustavno-pravni subjektivitet Srpske

ZVORNIK – „On meni, nema Bosne… On meni, nema Bosne… Kako bolan nema, eno je…“, tako je nekad govorio u monodrami proslavljeni glumac, travnički Sarajlija Josip Pejaković.

Pejaković je tako, zabavljajući veselu publiku, govorio o Socijalističkoj Republici BiH, koje zaista više nema. Srušena je, čak iza nje nije ostao ni grb, ni zastava, skoro ni sjećanje. Pejakovićeva, i mnogih drugih, Bosna je satrvena, a nekada je bila glorifikovana, kao jedinstvena, građanska, multietnička, ali nikada hiljadugodišnja.

Sadašnja BH ruševina je i, čini se, da je i dok je odrastala Pejakovićeva generacija i pisala o njoj, bila „nedovršena građevina“ koja se održavala stegom „bratstva i jedinstva“ ondašnje komunističke vladavine – sklona padu i raspadu.

Za života Pejakovićeve Bosne, došli su neki novi ljudi, iznjedrili „oca nacije – vođu“ koji je zbog svojih ideja suprotnih politici ondašnje Socijalističke Republike BiH bio osuđivan i zatvaran i koji je po izlasku iz zatvora i nešto kasnije sprovedenim BiH izborima, na kojima nije osvojio dovoljan broj glasova da bi mu pripala najviša politička funkcija u BiH, lakonski pretvorio riječi u djelo – „žrtvovaću mir za nezavisnu Bosnu“.

Umjesto „nezavisne“, „žrtvovanim mirom“ dobio je dejtonsku BiH sa ravnopravnim federalnim jedinicama Republikom Srpskom i muslimansko-hrvatskom Federcijom BiH, u koju su Hrvati unijeli svoj pravni subjektivitet Herceg Bosnu.

Raspršio mu se pusti sanak, pa je od „cijele i nezavisne“ dobio sarajevski, zenički, goraždanski, bihaćki i tuzlanski kanton, uz utješno traženje njegovog naroda – „potpiši Alija, nek’ je k’o avlija“.

Nezadovoljni djelom i političkom ostavštinom „oca nacije“, bošnjački političari, predvođeni njegovim sinom Bakirom, osjećaju tjeskobu u „Alijinoj avliji“, pa traže, opet pogrešno kao što je i Alija radio, da im neki autoritet sa strane donese građansku, sa muslimanskom većinom, „Avliju“.

Bošnjački političari, koncentrisani uglavnom u sarajevski kanton, optužuju Republiku Srpsku i Herceg Bosnu da svojim djelovanjem uništavaju unutrašnje tkivo BiH, istovremeno nastojeći da uvjere svjetske političke centra da Beograd i Zagreb i dalje imaju osvajačke teritorijalne pretenzije prema BiH, oglušujući se od stalno ponavljanje zvanične politike Srbije i Hrvatske da podržavaju ustavno-pravno uređenje dejtonake BiH.

Spinovanim prevarama, kao što je „otac nacije“ prevarama došao na najvišu funkciju u Predsjedništvu tadašnje BiH, jer je dobio manje glasova od Fikreta Abdića, Bakir i njegovi istomišljenici ponovo žele da BiH bude u političkom fokusu svjetskih sila koje bi joj omogućile građanski status sa muslimanskom upravom.

/Na prvim stranačkim postkomunističkim izborima u BiH Fikret Abdić, poznatiji pod nadimkom Babo, dobio je 1.045.539 glasova, a Alija Izetbegović 879.266, što je manje za 166.273 glasa od Abdića“./

Bošnjačka politička elita vođena nečijim obećavajućim i vlastitim lažnim instiktom, da je cijela BiH njihova, izbjegavaju svaki razgovor sa Srbima i Hrvatima o primjeni do sada najboljeg ponuđenog modaliteta dejtonske BiH, koji samo treba poštovati i primjenjivati u stvarnom i za sada jedinom mogućem ustavno-pravnom i političkom dostignuću.

Svako izolovano djelovanje bošnjačke politike, koje je suprotno interesima druga dva naroda, ne može dovesti do konačnog rješenja ustavnog ustrojstva suprotnog Dejtonu, ali će intenzivno pojačavati srpsko i hrvatsko nezadovoljstvo činjenicom da bošnjačka elita neracionalnom jednosmjernom nacionalnom politikom onemogućava svaki dogovor, insistirajući samo na „nezavisnoj avliji oca nacije“.

Političko Sarajevo tako postaje centar koji osporava Hrvatima ravnopravnost unutar Federacije BiH, a Republici Srpskoj ekonomski razvoj i dejtonskim Ustavom zagarantovano pravo da gazduje vlastitim prirodnim resursima, čime bošnjačka politika postaje sve jasnija i izraženija da vandejtonskim i nezakonitim djelovanjem, oduzme prvo teritoriju, a potom i ustavno-pravni subjektivitet Republike Srpske.

Bošnjačka politika, ne želeći da prihvati izvorni Dejtonski sporazum, jer bi time uništila „Alijin mit o nezavisnoj BiH“, ostaje usamljena u svom dijelu BiH, jer niko drugi osim nje ne vjeruje u jedinstvenu i centralizovanu BiH u kojoj bi sarajevski begovski esnaf vodio glavnu riječ i određivao pravila ponašanja Mostaru i Banjaluci.

Nametanjem nerealnih želja koje pokušavaju ralizovati u praksi, bošnjački političari mogu samo ubrzati referendumsko izjašnjavanje Srba i Hrvata kojim bi se jasno političkom Sarajevu stavilo do znanja da BiH može opstati na dosljednoj primjeni Dejtonskog sporazuma sa postojećim teritorijalnim jedinicama i, naravno, bez stranaca u zajedničkim organima.

Svakim daljim insistiranjem na dodatnoj prekompoziciji dejtonske BiH, koju samo želi sarajevska politika, ne bi se više čuo ni eho Pejakovićeve monodrame „On meni, nema Bosne…. On meni, nema Bosne…“

Tagovi
Back to top button
Close
Close