izbor urednikaKolumneRegija Birač

Kad mi je vojska odbila naređenje

Decembar mjesec 1994. godine.
U šumi na Grabeškoj visoravni nadomak Bihaća, razapeti šatori i jedinica neprekidno 53 dana iz dana u dan izvodeći borbena dejstva, koristi trenutke zatišja borbe da se odmori.

Osvanulo hladno decembarsko jutro, miris baruta se osjeti na svakom koraku. Kurir ulazi u šator i loži peć bubnjaru, dok ja sjedim na stolici i češem bradu. Naredio sam komandirima dok izvodimo borbena dejstva na Bihaćkom ratištu, da se vojska ne brije zbog loših higijenskih uslova, tako da se ni ja nisam brojao. Nikad toliku bradu nisam imao. U šator ulazi moj zamjenik Profa kome je brada bila zaštitni znak i izvještava me da je vojska iscrpljena, promrzla i da ne mogu taj dan posjedati položaje i žele smjenu. Naredim mu da postroji vojsku da ću doći da im se obratim.

Izlazim iz šatora, ošinu me po licu hladni decembarski vjetar. Nije bilo snijega, ali je vjetar bio toliko hladan da je probijao do kosti. Dok se krećem prema stroju u želucu osjećam bol koja počinje da se širi prema nogama oduzimajući mi snagu. Jedva vučem nogu za nogom. Šta da im sada kažem? Znam da su iscrpljeni i da izvlače poslednje atome snage iz sebe. Kako da ih motivišem, koju besjedu da im održim? Nalazim se po prvi put u bezizlaznoj situaciji i ne znam kako da izvijestim pretpostavljenu komandu. Žagor boraca se naglo utiša kad me ugledaše kako im se približavam.

Stadoh ispred stroja i zatražih od zamjenika da mi referiše, šta priča kao u šatoru. Slušajući ga, pogledom pređoh preko iscrpljenih mladih lica koja odavaše utisak zrelih ljudi koji prevališe veliko breme života preko svojih ledja. Zamjenik završi, sad je red na mene. Pored mene stoji moj pratilac Delić Ilija zvani Cipiripi, uvijek nasmijan i vedra lica. Pogledam ga i prvi put ne vidim onaj dječački osmijeh na njegovom licu.

Dok me gleda tužnim pogledom, očekujući da kao i uvijek donesem pravu odluku, uzimam hladni Grabeški vazduh u pluća i počinjem glasno da izdajem naredbu:
„Moj zamjenik, komandiri, pratilac, vozač i pozadinci u kolonu po jedan zamnom na položaj, ostala vojska u šatore na odmor.“ Okrećem se, uzimam pušku od Cipiripija i oštrim korakom se krećem ka šumi. Izgubio mi se bol u želucu, dobio sam snagu. Ne čuje se žagor niti gunđanje, samo tapat vojničkih čizama po smrzloj zemlji. Silazimo u podnožje jednog brda i ja smognem snage da se okrenem da vidim šta se dešava. Okrećem se i ugledam nepreglednu kolonu mojih boraca koji po prvi put ne izvršiše moje naređenje, ne želeći da ostave svoje komandire i komandanta na cjedilu i odmaraju dok mi posjedamo položaje.

Nikada do tad ne bih rekao da ću osjetiti takav neopisivi osjećaj ponosa kad mi vojska odbije naređenje.

📜Tekst pisao: komandant Milan Jolović Legenda

Izvor
Facebook page: Despotovina
Back to top button
Close
Close