Piše: Milorad GUTALJ, Srna
Sarajevska bošnjačka politička elita, otjelovljena u SDA i još nekim, kako sebe vole da nazivaju, probosanskim strankama, i u vrijeme pandemije virusa korona pokazala je čangrizavost i zluradost koja polazi od toga da samo ona treba da se za sve pita i da od nje sve mora do počinje.
Čangrizavost i zluradost odnosi se, prije svega, na to da sarajevska politička elita smatra da samo ona polaže pravo na BiH.
Drugi narodi u svojim političkim i teritorijalnim zajednicama, odnosno Republici Srpskoj i Zapadnoj Hercegovini, odnosno Herceg Bosni, prema bošnjačkoj čangrizavosti, to pravo ne mogu imati sve dok od sarajevskog begluka ne budu tražili odobrenje.
Sarajevska čaršija pokazala je isto toliko i zavidnost na sve druge koji se bolje i uspješnije organizjuju i, naravno, u toj organizovanosti u partnerskom bitisanju, mimo volje čangrizavih predstavnika Bošnjaka, ostvare uspjeh na međunarodnom planu.
Sarajevska čaršija smatra da će, ako ona ne odlučuje o svemu i svačemu, pa čak i o nabavci medicinske opreme protiv širenje pandemije virusa korona, propasti zemlja koju oni vole da nazivaju – država BiH, iako je Dejtonom zapisano samo – BiH, dakle bez državnog atributa.
Da i u vrijeme korone ne mogu istrpiti uspjeh svojih komšija iz organizovanih političko teritorijalnih zajednica, nastojali su čak putem „svoje“ diplomatije da ospore ugovorenu isporuku medicinske opreme iz Mađarske u Republiku Srpsku. Kakav udarac za sarajevsku ekipu koja svojata BiH kao nacionalni ponos, u kojem prema njima nema mjesta za Srbe i Hrvate, da se neko drzne da mimo njih traži državnog partnera u svijetu.
I što je najgore za probasanske sarajevske narikače, naručena medicinska oprema je iz Mađarske sletila na banjalučki aerodrom na kojem je državni vrh Republike Srpske dočekao goste iz te zemlje, naravno, uz veliku zahvalnost i razumijevanje u vremEnu u kojem treba pomagati, a ne osporavati.
Sarajevska čaršija ne može u svojoj kratkovidnosti i uskogrudosti da shvati da je Republika Srpska samostalna i nezavisna zajednica koja nije u obavezi da traži mišljenje sarajevskog begluka, pa je u svojoj političkoj nemoći ishitreno, ali ciljano, oplela po prevodiocu da je namjerno, umjesto BiH, prevodio Republika Srpska.
Kad je dokazano da je provodilac odradio odlično svoj posao i da je jasno preveo riječi mađarskog gosta /ministra inostranih poslova Petera Sijatra/, zabetonirani sarajevski um, koji misli da je samo on u pravo, nije našao za shodno da se izvini onome kome je doveo u pitanje stručnost.
Briga sarajevske čaršije, ovoga puta SDA, i u vrijeme epidemije korone polazi i od toga da jedina prijetnja BiH, kako je oni vide, suverene, nedjeljive i demokratske, dolazi od srpskog člana Predsjedništva BiH Milorad Dodika, koji smatra da Republika Srpska u borbi protiv epidemije virusa nije mogla da računa na zajedničke instutucije, jer su najčešće bile protiv interesa Srpske.
Pošto u Predsjedništvu BiH sjede dva bošnjačka člana, hrvatski je izbornim prevarama diskvalifikovan, SDA smatra da nedostaje treći, srpski Bošnjak, sa kojim bi riješili sve muke suverene Bosne. SDA, u tom stilu, stalno podiže tenzije optužujući Republiku Srpsku i njeno rukovodstvo da politički podrivaju BiH.
SDA i najnovijem saopštenjem tvrdi da „Dodik ne može ugroziti BiH, koja je postojala i prije Dejtona, ali može ugroziti dejtonski mir, a samim tim i ono što je njime i nastalo – to su entiteti“.
SDA, odnosno njen vođa, sa svojim vjernim istomišljenicima opet iskrivljuje istorijske činjenice koje su neumitne, stavljene u pravne okvire i oživotvorene, a to je da se Republika Srpska voljom naroda rodila, na očiged svijeta, 9. januara 1992. godine. Dakle, nešto manje od četiri godine prije Dejtona. Nepobitno za sve, samo nije za zabetonirani čaršijski um koji ne vidi dalje od Igmana, Trebevića i Skakavca.
Vrhovni vođa SDA olako poteže ugrožavanje dejtonskog mira, kao što je ranije stariji poglavar žrtvovao mir, pa je ostao bez dvije trećine BiH. Hoće li mlađi poglavar SDA žrtvovanjem Dejtona zadržati samo ono što kontroliše, a to je nekoliko kantona sa bošnjačkom većinom, dok će nakon toga graničiti sa Republikom Srpskom i, uslovno rečeno, Herceg Bosnom. Možda bi to bilo realno opravdanje i za međunarodnu zajednicu koja je shvatila da projekat BiH pod dominantnom bošnjačkom upravom ne može proći.
Iako se predstavnici srpskog i hrvatskog naroda zalažu za ravnopravne političko teritorijalne zajednice unutar BiH, bošnjačka elita u tome vidi rušenje suverene i unutarne BiH. Žele je samo nedjeljivu, kao da ni jedan narod, osim njih, ne živi u toj BiH koja je podijeljena i uzduž i poprijeko.
Postavlja se dobronamjerno, ali otvoreno pitanje – može li ovakva BiH, kako je vidi SDA i neke probosanske stranke, opstati stalnim osporavanjem ravnopravnosti i političkih rješenja za koja se zalažu Srbi i Hrvati.
SDA i njeni probosanski satelit ne mogu u nedogled insistirati samo na svojim političkim interesima stvaranja unitarne BiH, nego treba da prihvate realnost i da sa političkim predstavnicma Srba i Hrvata dogovore o daljoj sudbini BiH koja bi trebalo da bude po mjeri sva tri konstitutivna i drugih naroda koji tu žive.
BiH ne zavisi samo od SDA i probosanskih stranaka, nego prvenstveno i od političkih stavova i interesa srpskog i hrvatskog naroda, koji iznenadno, ili ciljano planski, mogu zatražiti ili zahtijevati od svojih predstavnika da zajedno napuste zajedničke institucije?
Pošto održivost BiH zavisi i od volje srpskog i hrvatskog naroda, jer narodi organizuju, stvaraju, formiraju i upravljaju državom, izgleda da je prošlo vrijeme narikača, čangrizavosti i zluradosti političkih predstavnika Bošnjaka, i da dolazi novo vrijeme sa više razumijevanja i konačnog dogovora o stvarnom suverenitetu konstitutivnih naroda u svojim teritorijalnim ustavno-pravnim granicama u okviru BiH.
