Dočekasmo i Vaskrs 2020., u policijskom času doduše, ali eto, zadnjih mjesec i po se rađamo, umiremo, slavimo i šta sve ne u policijskom času, pa preživljavamo.
Svake sedmice, kada zaključujemo šta je sve obilježilo proteklu, trudimo se da pobjegnemo od korone i svega što uz nju ide, ali ne može. Ova pandemija je očigledno dovela do toga da pretresemo i izvrnemo naopako, pa onda i da preispitamo, sve ono što nam život čini i šta nam znači u životu.
U protekloj sedmici, tema svih medija i društvenih mreža bio je Vaskršnji policijski čas i sledstveno, liturgije bez vjernika. Gorjele su mreže, od kolumni, statusa, komentara… vijesti od priloga, mišljenja, prebacivanja… Odjednom se ustvari iskristalisalo koliko mi kao društvo patimo od nedostatka empatije, ili prosto rečeno, koliko nam ljubavi fali. To dalje dovodi do toga da smo loši i građani i ljudi i vjernici.
Kad se letimično baci pogled na sve te stavove isplivale u ovoj, kako je hrišćani zovu, strasnoj sedmici, reklo bi se da je ključni problem nedostatak svijesti i ljubavi prema drugom, međutim, problem je u nedefinisanom doživljaju sebe, tj. ljubavi prema samom sebi.
Vjerovatno ste primjetili da zapaljive i isključive komentare ne ostavljaju ljudi koji su ostvareni i zadovoljni sobom. Ti ljudi imaju porodicu, neku profesiju u kojoj se ostvaruju i dokazuju, brinu o svojim roditeljima, svom domu i imanju. Možda nemaju dovoljno para, ali imaju dovoljno pospremljenu glavu i što je bitnije, čisto srce. Srce da razumije državu koja brine o javnom zdravlju svog građanstva, crkvu koja brine o cjelokupnom zdravlju svoga stada i pojedince koji su revoltirani jer ne mogu duhovno da se zaokruže, pa čak i one koji su antiprotivni i kavgaju sa cijelim svijetom.
Eto, toliko je malo potrebno da se bude miran. Tako malo ljubavi prema svojoj zajednici i taj minimum svijesti i dostojanstva koje dugujemo samima sebi. Da bismo mogli ujutro da se pogledamo u ogledalo, da volimo sebe i da drugima olaksamo da nas vole i cijene.
