KolumnenaslovnaVIJESTI

Ivan Ristić: „Bosansko proljeće“ kao uvod u „bošnjačku jesen“

Naizgled bezazleni protest radnika propalih tuzlanskih fabrika, tako karakterističan za postsocijalističke ekonomije u tranziciji, prije nekoliko mjeseci pretvorio se u opšti haos i anarhiju na ulicama Tuzle. Iz ovog nekada industrijskog centra nasilni protesti su se širili gradovima Federacije BiH, sve do kulminacije u danu kada su gorjele zgrade kantonalnih vlada u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru, i državne institucije mnogim manjim mjestima. Regionalni i svjetski mediji su, kako to obično biva, u glas prenjeli izlazak naroda na ulice nekih bosanskohercegovačkih gradova, a taj događaj su okarakterisali kao “socijalni bunt”, “opravdano nezadovoljstvo građana BiH” postojećom socio – ekonomskom situacijom, a kao osnovni uzrok takvog “događanja naroda” na ulicama gradova Federacije BiH mediji su navodili nefunkcionalnost institucija sistema. Za precizno i pouzdano tumačenje ovako krupnih političkih događaja neophodna je izvjesna vremenska distanca. Predstojeći oktobarski opšti izbori u BiH podsjetiće uspavanu srpsku javnost koja je po dobrom starom običaju brzo zaboravila proteste u gradovima Federacije BiH početkom proljeća, njihove glavne aktere i ciljeve. Šta je bio pravi cilj protesta u gradovima Federacije BiH, i kome su oni u interesu? Da li je priroda tih protesta zaista socio – ekonomska ili je nešto drugo po srijedi? Šta možemo da očekujemo u neposrednoj budućnosti, već u finišu izborne kampanje i neposredno nakon izbora?

Bosansko ili bošnjačko proleće?

Svi relevantni svjetski i regionalni mediji početkom proljeća prenjeli su slike sa ulica Federacije BiH na kojima razularena masa u rušilačkom pohodu uništava sopstvene gradove i državne institucije, i ispostavlja navodne zahtjeve političarima i državnim institucijama. Iako su NVO sektor finansiran od strane zapadnih centara moći, sarajevska intelektualna elita i političari u Federaciji BiH ove proteste nazivali socijalnim buntom i opravdanim revoltom naroda zbog očajne ekonomske situacije u kojoj se godinama nalazi BiH, istina je sasvim drugačija. Nije sporno da je dobar dio građana gradova Federacije BiH izašao na ulice bez skrivenih namjera, tražeći prava za koja smatraju da im pripadaju. Međutim, masovni protesti se nikada ne događaju spontano. Najprije miran protest i koškanje sa policijom vještački brzo je prerastao u pravi rat na ulicama gradova čitave Federacije BiH. Neobičnom brzinom i intenzitetom pojavile su se čitave organizovane grupe sa precizno formulisanim zahtjevima, pripremljenim transparentima, zastavama i ostalom pratećom ikonografijom karakterističnom za ovakve događaje, i već viđenom u drugim zemljama.

U protestima su učestvovale najraznolikije grupe građana, najčešće sa suprotstavljenim ideološkim i vrjednosnim stavovima, kao i različitim ciljevima u svojim programima. Okosnicu protesta činile su organizacije “Antidejton grupa”, “Koalicija prvi mart”, “Pokret za Republiku BiH”, kao i mnoge druge organizacije i neformalne grupe građana slične ideološke orijentacije. Pažljivim posmatračima nisu promakli transparenti koje su nosili demonstranti, poput onog “ukinimo kantone i entitete”, “za jedinstvenu BiH”, “Republika BiH”, “ukinimo Dejton” i njima slični. Ovi transparenti samo govore u prilog političkoj suštini navodnih socijalnih protesta. Ako pritom imamo u vidu da su neki od članova ovih organizacija na listama kandidata različitih stranaka u Federaciji BiH za predstojeće izbore, jasna je nit koja povezuje organizatore ovih protesta, njihove ciljeve, ali i događaje koji će neminovno usljediti, možda već na jesen.

A ciljevi su jasni. U skladu sa strategijom, bilo je pokušaja da bošnjačko proljeće postane bosansko, odnosno da se nametne Republici Srpskoj. Zanemarljivo male grupe ljudi su se okupljale u većim gradovima RS, poput Banje Luke i Bijeljine, iskazujući “solidarnost” sa protestima u FBiH. Srećom, pametnom reakcijom vlasti u Banjoj Luci i tradicionalno visoko razvijenoj političkoj svjesti srpskog naroda u RS ovakav scenario je spriječen. U RS naravno postoje mnogobrojni problemi koji opterećuju vlast, ali i prosječnog građanina u tom entitetu, ali je narod srećom na vrijeme shvatio suštinu i svrhu destabilizacije koja im se nameće spolja. Kako se tako nešto nije dogodilo a ovakav plan je doživio potpuni fijasko, sigurno će se pribjeći drugim sredstvima kada za to dođe vrijeme. A čini se da su predstojeći izbori idealno vrijeme za destabilizaciju i “kreativni haos” koji atlantisti tako uspješno stvaraju širom svijeta u sferama svog neposrednog interesa.

Građanski nemiri – najbolji izvozni “proizvod” Vašingtona

Svi protesti koje neko organizuje moraju da imaju nekoliko važnih elemenata – povod, odnosno okidač, organizacije koje će na terenu iznjeti najveći teret narodnog bunta, medije koji će svojim izvještajima doprinjeti dramatizaciji događaja i usmjeriti javno mnjenje da razmišlja u određenom pravcu, cilj koji se želi postići, kao i ljude koji će dati na masovnosti i važnosti protestima.

Za povod je izabran protest radnika tuzlanskih fabrika, koji je dolivanjem ulja na vatru podstaknut širom Federacije BiH. Protesti koji su izazvani na teritoriji Federacije BiH su brižljivo organizovani sa samo jednom svrhom – da se “preliju” i u drugi entitet – Republiku Srpsku. Na taj način bi bošnjački unitarističko – islamistički krugovi pred dijelom međunarodne zajednice imali veoma jasan argument za tvrdnju da je BiH u cjelosti nefunkcionalna državna tvorevina, a da se ključ nefunkcionalnosti i kočnica čitave BiH na putu njenog ekonomskog razvoja i opšteg prosperiteta nalazi u Dejtonskom mirovnom sporazumu, i samim tim i Ustavu BiH koji je njegov integralni dio. Time bi se, pritiscima i ucjenama, otvorila vrata za radikalne promjene ovog ključnog dokumenta za krhki mir u BiH. Osnovna svrha je uvođenje Republike Srpske u vrtlog nestabilnosti, sa krajnjim ciljem drastičnog smanjivanja njenih institucionalnih kapaciteta, i samim tim njeno instaliranje u novi unitaristički okvir BiH po zamisli pokojnog Alije Izetbegovića i njegovih aktuelnih sljedbenika. “Puzeća” unitarizacija BiH u prethodne gotovo dvije decenije nije dala opiljiviijih rezultata, Federacija BiH je sve glomaznija, sve nefunkcionalnija i veoma blizu bankrota, pa su atlantistički geopolitički stratezi i njihovi izvršioci na terenu posegnuli za brutalnijim i direktnijim sredstvima ne bi li “disciplinovali” rukovodstvo Republike Srpske i ostvarili više ciljeva jednim potezom. U tome su, zahvaljujući sposobnosti zvanične Banje Luke i beskompromisnom stavu naroda, doživjeli potpuni fijasko.

Najslabija karika u kreiranim “događanjima naroda” u BiH su nosioci protesta. Fudbalski navijači i sarajevski besposličari u ulozi zagovornika ustavnih reformi, građani dojučerašnjeg izetbegovićevog kalifata i baštinici ideologije islamske deklaracije u ulozi boraca za građanska prava malo kom racionalnom posmatraču djeluju uvjerljivo u svojim nastojanjima. Predvodnici protesta, a sada i kandidati za najvažnije političke funkcije u Federaciji BiH, ističu se u neodmjerenim izjavama usmjerenim ka srpskom narodu i Republici Srpskoj, i na taj način samo dodatno ojačavaju prethodni utisak.

Ključnu ulogu u pokušaju “bosanskog proljeća” su, kao i uvijek, odigrali mediji – televizija i internet. Na društvenim mrežama su veoma brzo formirane neformalne grupe sa koordinatorima kako bi na taj način pozivale ljude i obavještavale o događanjima na terenu i planovima za dalje djelovanje, a protesti su na većini bosanskohercegovačkih i regionalnih televizijskih kanala bili udarna vijest. Primjer za dobar medijski spin i njegovo korišćenje u političke i geostrateške svrhe je katarska televizijska mreža „Al Jazeera“. “Al Jazeera” veoma rjetko suštinski mijenja svoj dnevni televizijski program. Međutim, kada su se događali incidenti na demonstracijama u BiH, gotovo cjelodnevni program je bio posvećen isključivo dešavanjima na ulicama gradova FBiH, sa vanrednim vijestima, posebnim emisijama sa precizno odabranim analitičarima – naravno, u skladu sa ideološkom matricom pomenutog medijskog giganta. Precizno kreiranim medijskim manipulacijama na ovoj, ali i drugim televizijama koje rade u interesu sarajevskih unitarista publika je trebala da stekne utisak da su na dijelu socijalni protesti građana protiv nefunkcionalnog sistema, i da se što veći broj građana privuče da im se pridruži. U tome se u najvećoj mjeri i uspjelo.

Da li je BiH poseban slučaj kada je u pitanju ovakav vid nametanja željene “političke realnosti” spolja? U scenariju koji se u BiH pripremao i priprema za nas ne bi smjele da postoje nikakve ozbiljnije nepoznanice. Dovoljno je prisjetiti se kako su se poslednjih godina i po kojoj uigranoj matrici odigravali protesti na svim svjetskim meridijanima. Svako od “proljeća naroda” i “obojenih revolucija” je imala svoj cilj i precizno odabranu metodologiju. Ne postoji nijedan razlog zbog čega bi trebalo smatrati da je BiH sui generis slučaj. Dobro instruisani protesti su samo sredstvo kako bi se postigao konačan cilj – drastično smanjenje nadležnosti RS i njeno pretvaranje u praznu ljušturu bez ikakvih nadležnosti. “Bosansko proljeće” u režiji Brisela i Vašingtona nije prošlo, ali nas gotovo sigurno očekuje burna “bosanska jesen”.

Šta se može očekivati pred izbore i nakon njih?

Stvari su veoma jasne – atlantisti imaju ciljeve koji se ne mijenjaju decenijama, neki i vjekovima. Mijenjaju se samo metodi njihovog ostvarenja, u zavisnosti od trenutnih okolnosti. Kreirani i pažljivo izvedeni haos početkom proljeća na čitavoj teritoriji BiH doživio je potpuni fijasko. Rušilački pohod je počeo i završio se isključivo u gradovima Federacije BiH, dok u Republici Srpskoj ovaj instruirani pokušaj “obojene revolucije” nije imao nikakvog efekta. S obzirom na činjenicu da je planirani scenario “bosanskog proljeća”doživio potpuni neuspjeh, a pritisci koji se permanentno vrše na rukovodstvo RS da pristane na smanjenje kapaciteta tog entiteta ne daju nikakav rezultat, vjerovatno će se pristupiti nešto drugačijoj taktici.
Vjerovatan scenario je sledeći – sva istraživanja javnog mnjenja prije izbora fingirano će ukazivati na izborni poraz aktuelnog političkog rukovodstva RS. Imajući u vidu činjenicu da je realno očekivati da će ta politička opcija odnjeti pobjedu, moguć je scenario po kome će se nadležni optužiti za izbornu krađu. Takav razvoj događaja otvara mnoge mogućnosti – ponovno izazivanje građanskih nemira, ovoga puta i na teritoriji RS, sa istim ciljem, zatim intervenciju međunarodnog faktora putem Kancelarije visokog predstavnika, a u ime navodne narušenosti demokratskog kapaciteta institucija u BiH itd. Ukoliko se destabilizirajući faktor odluči za nešto mekšu varijantu, moguće je da se na sve raspoložive načine oteža formiranje vlasti na svim nivoima, u šta bi neminovno bila uključena i Republika Srpska. Takav ublaženi scenario trebao bi po ko zna koji put da pokaže da je BiH nefunkcionalna država, a da razlog njene nefunkcionalnosti navodno leži u nekooperativnosti zvanične Banje Luke. Zatim bi se Bonskim ovlašćenjima, neformalnim pritiscima i sličnim metodama pokušalo ostvarenje zacrtanih ciljeva.

Već dovoljno komplesknu situaciju u BiH dodatno komplikuju dešavanja na globalnoj političkoj pozornici. Geostrateško odmjeravanje snaga na globalnom nivou između ključnih aktera globalnog poretka i zaoštravanje ukrajinske krize samo dodatno mogu dati na važnosti poziciji BiH na Balkanu i dešavanjima unutar nje. Veoma je važno da RS kao i Srbija u što je moguće većoj mjeri ostane izvan “odmjeravanja mišića” dvije najveće svjetske sile. Ukrajinski scenario u protektoratu kakav je BiH nije realan, ali nas bolno iskustvo bosanskog lonca uči da uvjek moramo biti na oprezu.

Mir na “staklenim nogama” i nepredvidiva budućnost

Analitičarima balkanskih političkih i istorijskih odnosa mnoge stvari u Bosni i Hercegovini nisu jasne, i ova zemlja na najrazličitijim poljima predstavlja svojevrstan društveno – politički eksperiment i poligon za potkusurivanje interesa planetarnih moćnika. Jedno je, međutim, sigurno – slučajnosti u krupnim političkim dešavanjima nema, a narod se nikada ne “događa” sam. Neke manje važne društvene pojave mogu nastati spontano i “izniknuti” iz određenih kratkoročnih društvenih pojava, ali se napadi na državne institucije, paljenje, rušenje i uništavanje sa jasno vidljivim ciljem uvjek događaju koordinisano, sa jasnim nalogodavcima, logistikom i krajnjim ciljevima. Uvid u “proljeća naroda” čiji smo svjedoci prethodnih godina, u kojima su socijalni nemiri naizgled nastali spontano, a zatim neuobičajeno efikasno prerasli u krvave sukobe sa policijom, alternativne oblike vlade, a negdje i u građanske ratove sa desetinama hiljada žrtava, znatno olakšava izvođenje zaključaka o dešavanjima u “bosanskom loncu”. Kada se idealističke “ružičaste naočare” skinu, stvari postaju kristalno jasne. Nije važan „gladan i obespravljen narod“, ratni veterani tzv. ARBiH, niti pljačkaške privatizacije socijalističkih giganata, već krupni geopolitički interesi koje određeni zapadni faktori imaju na ovim prostorima, a to je prije svega slabljenje srpskog faktora na Balkanu i dalja dezintegracija njegovih teritorija. Srpski faktor nikada nije dovoljno slab dok god postoji u bilo kom obliku – to je misao koja je uvjek na umu atlantističkim stratezima i njihovim neposrednim izvršiocima na prostorima istočno od Trsta i zapadno od Đerdapa. U skladu sa takvim iskustvima, ne treba imati ni najmanju iluziju da će oni kojima je rušenje integriteta RS na pameti i na jesen posegnuti za ovakvim ili čak i radikalnijim sredstvima.

Ivan Ristić

Tagovi
Back to top button
Close
Close