Svaki kraj juna uvijek je u znaku Vidovdana. Ove godine, kao i svaki drugi praznik i povod, pao je u sjenku ove nesretne korone. Pošto smo odlučili da koronu, koliko god možemo, ostavimo po strani, jer smo se dovoljno mentalno ozračili svim temama vezanim za nju , biramo da u ovom sedmičnom, tj. ovomjesečnom presjeku pričamo o nečemu drugom, jer i dalje ima velikih tema koje nisu pandemija.
Ne postoji praznik koji je toliko obilježio sudbinu Srba, pa i cijelog Balkana kao Vidovdan.
Na Vidovdan se već šest vijekova piše istorija na ovim prostorima, a ima ih nekoliko posebno bitnih.
1389. Suštinski Vidovdan. Svaka nacija ima svoj gradivni mit. Mit na kojem se učvršćuje kao etnos i na njega kasnije nadograđuje svoj identitet, a samim tim i svoj opstanak. Taj mit za Srbe je Kosovski mit. Vidim, u poslednje vrijeme da se široka zajednica uporno trudi da ne razumije o čemu se tu radi, što u samoj Srpskoj zajednici, što u zajednicama koje Srbe okružuju. A suština je vrlo lako razumljiva. Osnivački mit je mit koji naciju ili narod uči kako da žive, kakav odnos da imaju prema prijatelju/neprijatelju, sunarodnicima, religiji, državi i slično. Podražava vrijednosti poput patriotizma, junaštva, plemenitosti, kolektivizma….I to je to….Vodi se polemika o tome da nas tragika ovog mita sve zajedno preopterećuje. I to treba da znate, svaki nacionalni mit i jeste nastao na nekoj velikoj tragediji. Ljudska psiha je takva da se zajedništvo i solidarnost prije bude u lošim nego u sretnim vremenima. U sretnim smo isuviše zauzeti kukanjem na sudbu kletu.
1914. Vidovdan koji je oblikovao svjetsku istoriju dvadesetog vijeka, pa dobro, bar njegove prve polovine. Mlada Bosna je bila organizacija koja je i sama vrijednosno odrasla na Kosovskom mitu, zbog čega je razumljiva upotreba/zloupotreba Vidovdana i u njihovo vrijeme. Princip i drugari će zakotrljati grudvu nesporazuma među narodima koji će u dva svjetska rata koštati planetu Zemlju miliona života i nekih, skoro pa zatrtih etničkih skupina.
1989. Koliko je vidovdanaska mitologija jaka i uvriježena među Srbima, govori i to da je ostala duboko usađena u kolektivnu svijest ovog naroda i kroz 40 godina komunističke represije na d svim što je imalo obilježje nacionalnog i religioznog. A onda se našao neko dovoljno vispren da to upotrebi/zloupotrebi za svoje dnevnopolitičke potrebe. Na te potrebe se u narednih nekoliko godina nakalemilo svega što treba, a i većem dijelu što ne treba. Našlo se tu i nekoliko bjelosvejtskih probisvjeta da dodatno podgrije na sve strane, tako da sve provjereno ode dođavola.
2004. Moj Vidovdan. Dan kada sam ostala bez oca. Gimnazijalka. A onda su sve moje borbe počele. Borbe za moj lični identitet, za moje istine. Jer je odrastanje djevojčice bez oca surovo. Vidovdan je postao moja lična priča o stradanju u jednom periodu života. Danas, pak sa svojom djecom, idemo na dedin grob da mu se zahvalimo što je mami prije čitanke u ruke tutnuo čitanku Kosovskog boja i naučio je da žrtvovati se ne znači kraj. Žrtva obično odvede u kreriranje nečeg novog, a opet naposletku lijepog.
I, što bi reako Lane Gutović, zašto sam sada sve ovo napisala?
Dva su razloga. Za shvatanje svih velikih istina često je i lična perspektiva bitna. Zato, ne ljutite se na ljude koji ne razumiju šta je to Vidovdan.
Drugo, da se podsjetimo da smo mi i veća stradanja podnijeli i istrpili, pa se nismo toliko gložili i ložili kao oko korone u poslednje vrijeme.
Iskulirajmo.
