Osvanula subota u Zvorniku. A ja sam riješio, ako ne odem poslušaću službenicu banke i potrošiti onih trideset maraka što sam podigao u petak. Probudio me telefonski aparat. Upakovao sam rezervnu preobuku, nešto malo hrane i ića i nadao se da će neko odustati od puta.
I desilo se što uvijek biva da neko prespi, neko neće da putuje u zadnjem momentu jer je dobio proliv ili neko drugo jako opravdanje da nije mogao da putuje i uživa.
Našao sam se u autobusu. Nekako mi dojadila zvornička kaldrama i bi mi drago. Voziću se pa šta mi da lijepa sreća. Autobus pun. Sjednem u šarage autobusa. Zamislio sam dan bez kafe, cigara, duvanskog dima, bez bilo čega…
Na plakatu koji sam skinuo nudili su baš to. Doživljaj koji ću zapamtiti. Norvežani su kišu najavili tek naveče. Ja im vjerujem jer me dosada njihova prognoza nije prevarila.
Autobus dobar, moderan. Šofer karavele genije koji me dugo nije vidio. Kako sam postao gradska sirotinja mnogi me odavno nisu vidjeli.
Brzo se ona karavela nađe pred manastirom Rača. Jedva se dogovorih sa staricom kako i gdje da kupim vino. Promjenilo se štošta u Rači. Ono kamenje ne zna da priča. Ošinu me čist vazduh izađoh da zapalim cigaretu koje sam ponio za svaki slučaj. Nekako se umih vodom i dođoh sebi. Završi se brzo rasprava da cvijeće uzbrano ispred manastira ne može u autobus jer je šofer alergičan na miris tog cvijeća.
Karavela ide dalje… A udesilo se da sam plakat zaboravio, pa gdje god autos stane ja sam sigurno, to onda vidio na plakatu. Koleginice mi dadoše burek, a ja ne znadoh ih odbiti jer sam naučio da mi se daje. I izjedoh ga. Sve u sebi mislim dobro je što sam ponio gaće rezerve. Lijepo je putovati, lijepo, je li je lijepo…
Stade ono karavela u kojoj nema promaje ni ‘zere’ promaje pred muzejom tarabića. Mnogi su pisali o njima. Sjedoh i opet zapalih cigaretu. Vidim ostali puše. Onima kojima dim smeta preseliše se na kraljevo bure. Utekoše od dima. Tek sad vidim koliko ona karavela je uspjela da pokupi putnika. Vajat Tarabića je prosto mali da primi sve one koji hoće da čuju šta su Tarabići rekli. Ja zamislih želju. Dotaknuh kamen koji komunicira sa višim sferama. Ako mi se ispuni želja povjerovaću i čuvaću ga u akvarijumu jer već mi ribica ispunjava želje. U to sam se uvjerio. A onda mi je neko pokazao neku knjigu da ono što se ne desi samo nisi dovoljno želio.
Brzo smo u karaveli. Putujemo. Za malo novaca vidjećemo svi puno toga. Lijepo je putovati. Autobus je pun nas penzionera kojima je ovo rijetka prilika da odu negdje. Kaže mi Tanjin otac: „Šta je ovo ‘ajd Alija da je više vojske… Postala moderna skitnja pa onaj ko ne skita kao da nije ni živ“. Starac blizu istine. Invazija je skitara. E jesi li vidio da Srbijanci se sahranjuju mimo groblja… Još jedan običaj koji pobuđuje pažnju… Djedu devedeset godina. I još uvijek opaža nešto što pobuđuje pažnju.
Karavela putuje. I nađasmo se brzo na Zlatiboru. Neki izadjoše odmah, a oni što hoće da voze žičarom na vrh Tornika sa kojeg se vidi i Tara i Durmitor i bosanske planine nastaviše dalje. Nekako se dogovoismo kako da kupimo moderne karte za ski pas. I sjedosmo na žičaru. Ja sa djedom, Tanjinim namontiran na brzinu. A žičara prespora. U onoj korpi sa djedom sve za njega bojim. Nisu nas namontirali kako treba, pa ako djed iz one korpe ispadne neće me ni Drina moći oprati. Žičara se posle pola sata popela na vrh Tornika. Sunce pripeklo, a ja opet onog djeda vidim u hladovini borova. Da oproste oni što čitaju obojici se pripišalo, a borovi od sto godina još odoljevaju vjetrovima u hladnim januarskim danima. A ljeti su dobrodošli da sakriju od radoznalih pogleda. I poneso jednu šišarku ne bi li mi se posrećilo da konačno imam drvo koje može da potraje i posle mene. I opet se udesi ona korpa i opet nas ne namontiraše kako treba. I opet moja strava za djeda. Njemu u džepu ajdučka trava. Nekako shvatih da je sreća moja da ne moram da radim više k’o zdravstveni radnik. Napravio sam sve papire da krenem kao oni put tog zapada. Platio sam to prekoviše i najednom više mi se ne ide. Više mi se ne radi taj posao. Pritjerale me okolnosti. A ja znam da ću, ‘meščini’ krepati ko cuko zaboravljen od sviju. I ako mi je zadnja žičara u životu.
U karaveli sređujemo utiske. Mnogima što je prvi put da se voze kako će se svi nekada voziti. Kaže koleginica: „Nikad više, zar za moje rođene pare da poginem“. I stade karavela na Zlatiboru. Svi ćemo se skupti tu za još četiri sata. Ja i Tanjin djed sjedosmo u jedan dobar privatni objekat. Nažalost moradoh razmjeniti neku našu valutu za zlatiborsku po nemogućem kursu. I ne žalim jer je doživljaj sjesti na takvom mjestu četiri sata. Kafa mi je legla pravo. I opet me ošinu onaj fini vazduh.
Ne mogu da se sjetim kako je planina lijepa ljeti. I mislio sam da ću umrijeti, a neke stvari neću oprostiti. A životne okolnosti nosaju nas mimo naše volje. Nisam naučio da praštam. A ‘meščini’ ni vođa grupe. Nije do nas…
Ja i Tanjin djed rastabirsmo Spinozu. Sjetismo se dobrih i loših strana socjalizma. I prećutno se dogovorismo da je ovo bolje nego ono kad je bila čvrsta ruka i jaka država. Naučio sam nekada kad se ispeče kafa pa onda bude i ljekovita. Uz tri četiri sata polako kroz priču. Dobro se oblaci navlače. Sve se nešto pitam šta sam ja vidio danas i po čemu imam pamtiti dan. Vidio sam kako zarad turizma jašu konje i kako su daleke partizanske šume. Nešto mi žao što sam loše kičme i ostario, pa da ja zajašem onog zelenka onako kako me djed moj, a brat nane nanine naučio. E iz razmišljanja me prenu vozač karavele i shvatih da ovdje vrijeme ide malo brže nego što bih ja htio. Ja potomak onih što znali da cijene dobru vodu i čist vazduh.
Karavela ide dalje… Brzo i bezbjedno….
Na Tari pred dječijim odmralištem koje još radi, nisam ovdje bio dugo, oblaci se navlače. Norvežani su ‘utrefili’ opet vrijeme. Od Gordijanovog rođaka kupio sam neku rakiju sa medom i propolisom. Pčele nisu mogle ove godine skupiti meda koliko treba. Skitare imaju sve manje novaca.
Obratim pažnju i vidim pored prozora i sve mi se čini da su naučnici opet uključili onaj HAARP. I ne znam da li smijemo im i zamjeriti. Ono što ne znamo, saznaćemo. A radoznalost ubila macu.
Dođosmo i prije u Zvornik. Kiša pljušti. Sklonih se od kiše, Dom omladine mi pruži utočište baš onako kako sam naviko. Upoznah dijete koje me podsjeti na mene kad sam bio mlad. Još jedan dan, a ja se još nisam navik’o ni na granice ni na ove neke nove. Oni što su me razbratili sa bivšom braćom i ne znaju šta su napravili, a očekuju da na nepravom sazidaju kuće. E to je nemoguća misija. A ovaj moj slučajni put završi se po mene dobro. Nekako jedva čekam da opet negdje odem. Ponesem u plućima malo zvorničkog vazduha i razmjenim ga za neki drugačiji, možda ljepši, a možda gori.
Zoran Rakanović
