Marios, lični trener iz Velike Britanije, provodi i do 14 sati dnevno gledajući u ekran svog telefona – a sada je odlučio da potraži stručnu pomoć i pohađa terapiju kako bi se oslobodio ove zavisnosti.
„To je kao nositi svog dilera u džepu“, kaže Marios. „Moja droga uvijek je uz mene, trepće i zvuči, podsjeća me da uzmem dozu.“ Instagram je, kako kaže, njegova najveća slabost. Uvjeren je da ga na telefon tjera usamljenost, a sada prolazi kroz kurs od 12 terapijskih sesija kako bi se suočio s tim problemom.
Zavisnost od telefona još uvijek nije zvanično prepoznata kao medicinska dijagnoza, ali istraživanje kompanije Delojt na uzorku od hiljadu odraslih osoba pokazalo je da čak 70 odsto ispitanika smatra da previše vremena provodi uz telefon. Britanski centri za liječenje zavisnosti (UKAT), koji godišnje pomažu oko 3.500 pacijenata, bilježe zabrinjavajući porast – prošle godine svaki treći klijent koji se liječio od droge imao je i sekundarnu zavisnost od telefona, dok je 2019. taj udio bio svega jedan od deset.
Rehab centar Rejnford hol u Mersisajdu jedan je od mjesta gdje se liječe ovakve zavisnosti. Vodeća terapeutkinja Keli Votson objašnjava mehanizam koji stoji iza problema: svaki put kada dobijemo poruku, lajk na društvenim mrežama ili pročitamo nešto novo, mozak luči dopamin – hemijsku supstancu koja reguliše osjećaj zadovoljstva. Kod nekih ljudi ta potreba za „dozom“ postane nekontrolisana.
Džejms, 48-godišnjak koji se liječi u drugom centru iste mreže u Lesteru, u terapiju je ušao zbog alkohola, ali se ubrzo pokazalo da je i njegova digitalna zavisnost izmakla kontroli. Nakon gubitka posla, čitave dane provodio je skrolujući po društvenim mrežama, a noću bi se budilo samo da provjeri lajkove. „Osjećao sam se kao da mi je dio duše isisan, ali nisam mogao da stanem“, priča Džejms.
Širom svijeta niču i grupe uzajamne podrške. Organizacija Internet and Technology Addicts Anonymous (ITAA), osnovana 2017. godine po uzoru na Anonimne alkoholičare, okuplja ljude koji se bore s digitalnom zavisnošću. Dženi, jedna od članica, u najgorem periodu nije spavala danima niti jela, samo je neprestano gledala u ekran. „Mislila sam da ću umrijeti ako ne pogledam nešto“, prisjeća se. Nakon pet godina oporavka, danas se osjeća slobodnom.
Stručnjaci upozoravaju da zavisnost od ekrana može zadesiti svakoga, bez obzira na porijeklo ili obrazovanje – jer svi imamo telefone i svi imamo isti mozak podložan nagrađivanju.