Jedna od prvih stvari koje putnici primijete u Japanu jesu izuzetno čiste ulice – ali i rijetke kante za smeće. Mnogi se tokom razgledanja Tokija nađu s praznom čašom kafe ili omotom sendviča u rukama, hodajući kilometrima bez kante na vidiku.
Razlog je jednostavan: od ljudi se očekuje da smeće odnesu kući. Većina nosi malu vrećicu u koju odlažu otpad dok ne stignu do svog doma. Za turiste postoji i kreativno rješenje – furoshiki, komad tkanine za zamotavanje stvari koji se prodaje u gotovo svakoj suvenirnici, a može poslužiti i kao privremena zamjena za kesu za smeće.
Sve se promijenilo nakon napada u Tokiju
„Riječ je o složenoj mješavini istorijskih, ekonomskih i političkih okolnosti koje su na različite načine oblikovale ponašanje ljudi“, kaže Eiko Maruko Siniawer, profesorica istorije na Vilijams Koledžu i autor knjige o poslijeratnom Japanu, za BBC.
Velika prekretnica dogodila se u martu 1995. godine, kada su pripadnici kulta Aum Shinrikyo pustili otrovni plin sarin u tokijskom metrou tokom jutarnje gužve, na tri linije. Poginulo je 14 ljudi, a hiljade su povrijeđene. Nakon toga vlasti su iz bezbjednosnih razloga počele da zatvaraju ili uklanjaju kante za smeće.
Kasniji teroristički napadi u svijetu, uključujući onaj 11. septembra u SAD, dodatno su učvrstili tu praksu. Ipak, tri decenije kasnije bezbjednost ne može biti jedino objašnjenje zašto se kante za smeće nisu vratile.
Od početka 2000-ih neke japanske opštine namjerno su smanjivale broj kanti za smeće na ulicama kako bi podstakle građane da otpad nose kući, objašnjava Aya Yoshida iz japanskog Nacionalnog instituta za studije životne sredine.
„U Kyotu je, na primjer, od 2011. broj uličnih kanti za smeće smanjen za više od polovine. Ljudi su u njih odlagali kućno smeće, otpad se gomilao i oko kanti, a sve je to povećavalo troškove njihovog održavanja“, kaže Yoshida.
Čistoća kao rezultat navika, ne samo mentaliteta
Yoshida upozorava da odgovor ne treba tražiti samo u predstavi o Japancima kao posebno urednom narodu. Čiste ulice su rezultat dugogodišnjeg rada – kampanja protiv bacanja otpada, edukacije građana, redovnog čišćenja i uređenja javnih prostora.
Svoje mjesto u toj priči imaju i društvene navike. U Japanu se cijeni načelo meiwaku o kakenai – ne stvarati drugima neugodnost. Nije uobičajeno ni jesti dok se hoda ulicom ili vozi vlakom, pa mnogi tokom puta od kuće do posla i ne stvore mnogo otpada.
Turisti imaju drukčiji ritam – satima razgledaju grad, kupuju piće i hranu, pa se lako nađu s praznom ambalažom bez kante u blizini. To u početku frustrira posjetioce, kaže turistička vodičica Junko Yokoo, koja živi u Japanu.
„Moji gosti se isprva često žale što nema kanti za smeće, ali im se sviđa što na ulicama nema ni smeća. Vremenom prihvate lokalne navike“, kaže ona.
Kante za smeće ipak nisu sasvim nestale – mogu se naći, na primjer, na željezničkim stanicama, često prozirni i postavljeni blizu prolaza za provjeru karata, gdje ih nadziru zaposleni i sigurnosne kamere.
Na tokijskoj stanici Shinjuku ovog mjeseca počelo je testiranje robotskih kanti za smeće koji se kreću stanicom i prikupljaju otpad od putnika. Dok takva rješenja ne postanu uobičajena, posjetiocima ostaje da se naviknu na ono što stanovnici Tokija odavno rade – nose svoje smeće sa sobom dok ne naiđu na mjesto gdje ga mogu baciti.