Spontano pjevanje kod djece javlja se najčešće u trenucima igre, dosade, rutine ili samoće. Djeca pjevaju dok se igraju, crtaju, voze u kolima ili oblače patike, a to najčešće nisu poznate pjesmice, već improvizovani stihovi i melodije bez pravila.
Pjevanje se dešava kada dijete ne osjeća pritisak spoljašnje kontrole – kada ne mora ništa i kada je potpuno u svom svijetu.
Povezanost spontanog pjevanja i emocionalne sigurnosti
Stručnjaci navode da je spontano pjevanje znak emocionalne sigurnosti. Dijete koje pjeva osjeća se bezbjedno u svom okruženju, nije pod stresom ni uplašeno, doživljava prihvatanje i slobodu izražavanja i povezano je sa sobom i drugima.
Djeca ne pjevaju kada su uplašena, napeta, zbunjena ili kada osjećaju da su „pod lupom“. Pjevanje zahtijeva unutrašnji mir i osjećaj slobode, slično kao ptičije pojanje koje se javlja kada je sve u redu.
Šta pokazuju istraživanja
Istraživanja iz oblasti razvojne psihologije i muzičke pedagogije pokazuju da djeca najčešće spontano pjevaju u kućnim uslovima u kojima se osjećaju sigurno. Djeca izložena toplom i njegujućem okruženju češće pjevaju i pokazuju veće izražajne sposobnosti.
U Montessori i Valdorf pedagogiji posmatranje spontanog pjevanja koristi se kao pokazatelj emocionalne stabilnosti djeteta. Neurološki, pjevanje aktivira dijelove mozga povezane sa zadovoljstvom, smirenjem i regulacijom emocija, naročito kada je samoinicijativno i nesputano.
Šta roditelji i vaspitači mogu da urade
Umjesto da forsiraju pjevanje, roditeljima se savjetuje da djeci omoguće prostor i atmosferu u kojoj će se ono spontano pojaviti. To znači da ih ne treba prekidati kad pjevaju sebi u bradu, ne treba ih korigovati, ispravljati ili ismijavati, niti tražiti da „otpjevaju nešto“ na zahtjev kao nastup.
Najdragocjenije pjesme, kako se navodi, nisu one koje dijete zna napamet, već one koje samo izmisli i tiho pjevuši dok se igra – muzika njegovog unutrašnjeg svijeta i znak da raste u sigurnosti i ljubavi.