Državna posjeta kineskog predsjednika Si Đinpinga Sjedinjenim Državama protekla je uz punu ceremoniju – prelet bombardera B-2, pande i tost u stilu Niksonove ere. Ali za posmatrače iz Globalnog juga, spektakl nije bio suština.
Važnije je bilo to što je Peking naglasio „konstruktivnu stratešku stabilnost“ u odnosima sa Vašingtonom. Za prestonice od Rijada do Nju Delhija i Džakarte, samit je pokazao kako bi mogle da balansiraju odnose sa dvije velike sile do kraja ove decenije.
Kina je sa samita izašla nudeći diplomatsku podršku bez vojnog angažovanja. Vašington je, s druge strane, na sastanak došao već uvučen u rat SAD-a i Izraela protiv Irana, koji traje skoro sedam mjeseci, pritiskajući saveznike po pitanju trgovine, ponovo potvrđujući dominaciju u Latinskoj Americi i tražeći od Globalnog juga da izabere stranu u pokušaju obuzdavanja Kine – dok je Donald Tramp istovremeno nazdravljao sa Sijem i nazvao samit uspješnim.
Bliski istok: prednost Kine
Nigdje to nije jasnije nego u Zalivu. Tramp želi da mu Kina, koja je najveći trgovinski partner Teherana, pomogne da se ponovo otvori Hormuski moreuz, blokiran otkako je počeo rat SAD-a i Izraela protiv Irana u februaru. Si je podržao povratak primirju i eventualne mirovne pregovore, ali kineski izvještaj nije donio konkretne pomake oko otvaranja moreuza niti obavezu da se izvrši pritisak na Iran.
Za Rijad, Abu Dabi i Dohu to ima očigledne prednosti. Kina može da pozove Teheran, izda saopštenje Ujedinjenih nacija ili ponudi posredovanje, a da pritom ne rasporedi nijednog vojnika niti traži vojnu bazu. Vašington je, s druge strane, direktna strana u ratu, a njegov kredibilitet kao garanta bezbjednosti narušen je krizom koju je sam pomogao da izazove.
Zalivske prestonice već prilagođavaju svoju politiku – ostaju pod američkim vojnim kišobranom za naoružanje, ali se okreću Pekingu za diplomatsko upravljanje krizama i stabilnost energetskog tržišta.
Navigacija kroz Trampovu nepredvidivost
Za vlade širom Globalnog juga to stvara težak izbor. Od njih se traži da se distanciraju od Kine, dok se sam Tramp ponovo približava Pekingu. Traži se od njih da prihvate carine i poremećaje u lancima snabdijevanja, dok Vašington i Peking produžavaju sopstveno trgovinsko primirje za još dva mjeseca.
Rezultat je sve veći utisak da se od ostalih zemalja očekuje da snose troškove rivalstva velikih sila, dok Vašington i Peking zadržavaju slobodu da pregovaraju jedan sa drugim.
Ta reakcija je već vidljiva. Indija produbljuje svoje multipolarno balansiranje, kupujući rusku naftu dok istovremeno traži američku tehnologiju i kineske investicije. Indonezija nastavlja politiku „slobode i aktivnosti“, potpisujući odbrambene sporazume i sa Vašingtonom i sa Pekingom. Južna Afrika i Brazil koriste platforme BRIKS-a kao osiguranje protiv sistema u kojem druge zemlje pišu pravila. Samit nije izazvao ovo balansiranje, ali će ga vjerovatno pojačati.