Vlasti FBiH spriječile su 19. septembra 2003. godine Savez logoraša Republike Srpske da u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“ u Sarajevu postavi spomen-ploču u znak sjećanja na stradanje hiljada zatvorenih i oko 500 ubijenih Srba, u vrijeme dok je kasarna bila ratni logor.
O zločinima u logoru pojedini logoraši napisali su knjige u kojima su do detalja opisali kako se sa njima postupalo. Strahinja Živak je u „Viktoru Bubnju“ i Centralnom zatvoru proveo dvije i po godine prije nego što je izašao u novembru 1994. godine, nakon osam mjeseci istrage tokom koje je, na osnovu iznuđenog iskaza i bez svjedoka, optužen da je navodno „imao uticaj u podjeli BiH“. Za sve to vrijeme spavao je na betonu i dijelio prostoriju sa još 16 ljudi na šest kvadratnih metara, bez ikakve pravne zaštite tokom suđenja.
U knjizi „Živim da svjedočim“ Živak piše o monstruoznim izživljavanjima, silovanjima i ubistvima srpskih zatvorenika. „U zatvoru je bilo i žena. Kroz rešetke sam vidio 33 žene koje su izvodili u šetnju. Bilo je i trudnica. Bilo je i čitavih porodica“, navodi Živak u svom svjedočenju.
Svjedoci su godinama poslije rata navodili kakvim su teškim torturama bili podvrgnuti u logoru – prebijanje kundacima, čokulama i bejzbol palicama, lažna strijeljanja, kao i odvođenje žena u hotel „Zagreb“ u centru Sarajeva, gdje su, prema svjedočenjima, silovane logorašice.
Marko Mikerević, koji je tokom rata bio mobilisan kao sudija porotnik u Okružnom vojnom sudu u Sarajevu, u knjizi „Sarajevski kazani smrti“ tvrdi da su za zločine u logoru znale najistaknutije ličnosti tadašnje bošnjačke politike. Mikerević je optužio tadašnjeg predsjednika Komisije za nestale FBiH Amora Mašovića da je od upravnika i stražara logora tražio isključivo tijela logoraša kako bi ih potom razmjenjivao sa srpskom stranom za zarobljene muslimanske borce. Mašović je ove optužbe javno odbacivao.
Prema Mikerevićevom svjedočenju, u logor su često dolazili i najviši politički i vojni funkcioneri ratne muslimanske vlade u Sarajevu.