Puna četiri godine, kako svjedoči, niko u komandi NATO-a nije znao ko zapravo sjedi za stolom nasuprot njihovim admiralima i pukovnicima. Za strukture Alijanse, Jovan Milanović bio je bezopasan diplomata zadužen za „benigna“ evropska pitanja – navodno čak i za standarde o dužini krastavaca. Iza tog pokrića, prema njegovom svjedočenju, krio se visoki vojni oficir koji je iz sjedišta neprijateljskog saveza izvlačio najstrože čuvane planove.
Svoju priču penzionisani general ispričao je u emisiji Javnog servisa Srbije „Za stolom sa Apostolom„, pred autorom i voditeljem Aleksandrom Apostolovskim. Riječ je o jednom od najintrigantnijih obavještajnih svjedočenja sa ovih prostora, koje prenosimo onako kako ga je on sam iznio – uz napomenu da su pojedine tvrdnje, prije svega one o pozadini ratova devedesetih, i danas predmet ozbiljnih istorijskih i političkih osporavanja.
Od Alžira do Generalštaba
Milanovićev put počeo je daleko od Brisela – u Alžiru, gdje je proveo četiri godine kao vojni izaslanik. Njegovi zadaci obuhvatali su održavanje vojnih i diplomatskih odnosa sa Alžirom i Tunisom, neformalne kontakte sa Marokom, te vojno-ekonomsku saradnju koja je bila ključna zbog izgradnje aerodroma na tom prostoru. Uporedo, pratio je američku Šestu flotu i južno krilo NATO-a na sjevernom Mediteranu.
Zanimljivo je da je od cijele misije umalo odustao i prije nego što je počela. Tokom priprema u Beogradu pohađao je vojni centar za strane jezike, gdje ga je, kako kaže, direktor centra podvrgavao ponižavajućem tretmanu – tjerao ga je da razgovara isključivo na francuskom ispred vrata stana, kako bi ga komšije slušale. Milanović je u jednom trenutku odlučio da odustane, ali ga je supruga nagovorila da istraje. Njena uloga time nije bila završena: general ističe da je ona kasnije učestvovala sa oko 30 odsto u cjelokupnom njegovom obavještajnom radu i da isključivo njoj duguje što je uopšte postao vojni diplomata.
Po povratku iz Alžira proveo je dug niz godina u Generalštabu, obavljajući važne funkcije – bio je šef kabineta i načelnik štaba. Već tada je izradio vojnu doktrinu u pet tačaka u kojoj je pretpostavio da SR Jugoslaviji predstoji agresija.
Brisel: general u civilu
Odluka da se pošalje u Brisel donesena je naglo, u jesen 1994. godine, na sjednici Vrhovnog savjeta odbrane, kada je država shvatila da nema svog vojnog atašea u sjedištu NATO-a. Kada je predsjednik Slobodan Milošević zatražio od načelnika Generalštaba Momčila Perišića prijedlog za oficira koji dobro vlada geopolitikom i govori francuski, Perišić nije imao ime. Milošević je tada pokazao na samog Milanovića, koji je u tom trenutku bio Perišićev šef kabineta. Cijela odluka pala je za sat vremena te večeri – iako je Milanović lično priželjkivao Moskvu.
U Brisel je stigao 15. januara 1995. godine, sa suprugom i sinom, bez ijedne veze i poznanstva. Kako je Belgija odbila da da saglasnost za vojnog atašea SR Jugoslavije, poslat je u civilnom odijelu, kao ministar savjetnik i zamjenik ambasadora pri misiji u Evropskoj uniji. Upravo je to pokriće, tvrdi, omogućilo da NATO strukture pune četiri godine nemaju pojma da pred sobom imaju visokog vojnog oficira.
„Zelena transverzala“ i operacija „Golf“
Za pojam „Zetra“ Milanović je čuo još dok je živio u Sarajevu, na Koševu, u vrijeme priprema za Zimske olimpijske igre – ali se tada time nije bavio, jer je radio kao profesor. Pravo značenje, kako navodi, otkrilo mu se tek u Alžiru, kada je dobio zadatak da prati obavještajnu operaciju pod kodnim imenom „Golf„.
Prema njegovom tumačenju, operacija se odnosila na projekat premještanja težišta islamskog svijeta ka centralnoj i južnoj Evropi, a skraćenica ZETRA označavala je „Zelenu transverzalu“. Milanović tvrdi da je došao i do „Islamske deklaracije“ od sedamnaest stranica, i to zahvaljujući bliskom prijateljstvu sa vojnim izaslanikom Egipta – herojem arapsko-izraelskih ratova školovanim u Jugoslaviji – koji mu je taj povjerljivi dokument dostavio sakriven u buketu cvijeća namijenjenom njegovoj supruzi. Riječ je o tezama koje su i danas predmet oštrih istorijskih i političkih sporenja, i treba ih čitati prije svega kao dio generalovog ličnog svjedočenja.
Operacija „Olimpik“: mreža unutar Alijanse
Srž Milanovićeve priče jeste obavještajna mreža koju je, kako kaže, izgradio unutar političkih i vojnih struktura NATO-a – četrdeset dva saradnika, pod šifrom operacija „Olimpik“. Prodor je počeo tako što se strateški približavao diplomatama i oficirima iz zemalja tradicionalno naklonjenih Srbima ili nezadovoljnih ekspanzionističkom politikom saveza: Grčke, Francuske, Belgije i Italije.
Prve ključne kontakte ostvario je na liturgiji u grčkoj pravoslavnoj crkvi u Briselu, gdje je upoznao grčke admirale i pukovnike iz vojnog komiteta NATO-a. Dvojica admirala, koje u svojim pričama naziva „Grk 1“ i „Grk 2„, bili su, tvrdi, izuzetno otvoreni prema njemu. Iz osjećaja stida što njihova zemlja učestvuje u pripremi agresije na bratski narod, a uz prećutno odobrenje načelnika grčkog Generalštaba, odlučili su da mu dostavljaju povjerljive planove. Grčka je, prema ovom svjedočenju, konsenzus za agresiju potpisala isključivo pod pritiskom i prijetnjom da će joj NATO „navući Tursku“, i to uz strog uslov da turske snage ne koriste njen vazdušni prostor i da grčke snage ne učestvuju u operacijama.
Maj 1995: dramatičnih dvanaest sati
Najnapetiji trenutak, prema Milanoviću, odigrao se 24. maja 1995. godine. Odmah poslije podneva, od jednog od grčkih admirala, dobio je operativne planove o odluci Savjeta NATO-a da te noći izvrši masovnu, neselektivnu „odmazdu“ nad Republikom Srpskom – potpuno uništenje njenih resursa, prije svega sistema protivvazdušne odbrane i raketnih jedinica.
Informaciju je hitno proslijedio u Beograd, odakle je istog časa prebačena vojnom i državnom vrhu na Palama. Rukovodstvo je, nakon što je proučilo dostavljene podatke o ciljevima, donijelo odluku da pripadnike UNPROFOR-a poveže za ključne vojne objekte i sisteme PVO, kako bi ih zaštitilo od udara. Već u 20 časova iste večeri, preko televizijskog dnevnika, obavijestili su svjetsku javnost i prikazali fotografije vezanih vojnika. Suočen s tim prizorom, NATO je tokom noći hitno suspendovao odluku o bombardovanju. Republika Srpska je, tvrdi Milanović, tako direktno spašena – a u komandi Alijanse niko nije posumnjao na „diplomatu za krastavce“.
Obim materijala koji je, prema njegovim navodima, prošao kroz njegove ruke bio je ogroman: više od 2.000 stranica povjerljivih dokumenata poslato je direktno na Pale, a oko 5.000 stranica u Beograd.
Major Binel i planovi agresije
Ključnu kariku u ovoj priči čini francuski major Pjer-Anri Binel – ime koje, za razliku od mnogih drugih detalja, ima i svoj sudski epilog u Francuskoj. Binel je prethodno služio u francuskom kontingentu međunarodnih snaga u Bosni, na banjalučkoj teritoriji i dijelovima Republike Srpske, i tokom te službe, kako Milanović opisuje, razvio izrazitu naklonost prema srpskom narodu koji dotad nije poznavao. Kao šef kabineta francuskog generala u Vojnom komitetu NATO-a, imao je direktan pristup najstrože čuvanim dokumentima.
Sastanci su se odvijali na pažljivo biranim mjestima: u srpskom restoranu „Vinograd“ preko puta komande NATO-a, u grčkom restoranu „Sudbina“, i u trećem lokalu koji je vodio mješoviti bračni par – Srpkinja i musliman – odan Milanoviću. Prelomni trenutak dogodio se u „Sudbini“, kada je Milanović otvoreno zatražio planove agresije. Pošto ih Binel nije imao kod sebe, otišao je kod kolege pukovnika koji je radio na operativnom planiranju i zatražio dokument pod izgovorom da ga traži njegov general; pukovnik mu ih je predao, a Binel je izdvojio ono što je bilo potrebno.
Milanović tvrdi da je Binela štitio – odbio je, kaže, da od njega primi dokument sa frekvencijama francuskih aviona, upozorivši ga da bi zbog toga bio tretiran kao izdajnik i osuđen na petnaest do dvadeset godina robije. Binel je, kako navodi, kasnije ipak proveo deset mjeseci u istražnom zatvoru. Iste večeri, u generalovom stanu, major ga je upozorio da bi obojica bili likvidirani ako ih te noći otkriju.
„Kriza jug“, „Kriza sjever“ i trideset devet scenarija
Među dokumentima do kojih je, prema svom svjedočenju, došao, Milanović izdvaja planove od po 500 stranica pod nazivima „Kriza jug“ i „Kriza sjever„. Tvrdi da je unutar NATO struktura za napad na SRJ bilo pripremljeno čak trideset devet scenarija.
„Kriza jug“ bila je, kako objašnjava, velika štabna vježba proigrana u Portugaliji sa 20.000 vojnika – stvarni model po kojem je planirana agresija na Jugoslaviju, sa prvobitnom zamisli od tri dana brutalnog bombardovanja strateških ciljeva i potonjom kopnenom invazijom. „Kriza sjever“ bila je namijenjena Rusiji: cilj je bio da joj se preko Poljske vežu snage kako ne bi mogla vojno da interveniše u korist Jugoslavije.
Oktobar 1998: šest dobijenih mjeseci
Posljednji veliki podvig, po Milanovićevom kazivanju, odigrao se uoči kosovske krize. Dana 29. septembra 1998. ušao je direktno u komandu NATO-a, kod belgijskog diplomate s kojim je bio u stalnom kontaktu, i zatražio tačan datum agresije. Diplomata mu je rekao da je riječ o „10 dana“. Kroz napet razgovor i odbrojavanje, Belgijanac je pojasnio da nakon tog roka slijede još dva dana ultimatuma Miloševiću da položi oružje – čime je Milanović precizno izračunao da će odluka o agresiji biti donesena 12. oktobra. Te večeri Binel mu je donio i posljednje prateće papire.
Nakon dramatičnog povratka u ambasadu, general je cijelu noć radio sa šifrantom, i izvještaj je već ujutru 3. oktobra bio na stolu načelnika Generalštaba u Beogradu. Planovi su, kako tvrdi, otkrivali da je NATO još u avgustu iz vazduha locirao i snimio sve jugoslovenske jedinice – kompletan sistem PVO i svih dvadeset raketnih baterija, odnosno pet raketnih pukova.
Zahvaljujući tim podacima o ciljevima, vojska SRJ je, prema ovom svjedočenju, hitno izvršila potpunu predislokaciju, pomjeranje i maskiranje svih resursa. Kada je NATO 8. oktobra izvršio završnu verifikaciju iz vazduha, ciljeva na ranije lociranim mjestima više nije bilo. Zbog izgubljenog efekta iznenađenja i nedostatka meta, odluka o agresiji planirana za 12. oktobar je suspendovana, nakon čega je uslijedio politički sporazum Milošević-Holbruk. Ovim potezom, zaključuje Milanović, agresija na SR Jugoslaviju odložena je za punih šest mjeseci.