Zašto Srbi ne navijaju – niti igraju – za Bosnu i Hercegovinu?

Bosna i Hercegovina plasirala se na Mundijal 2026. koji će se igrati u SAD, Kanadi i Meksiku, a euforija u Federaciji BiH gotovo da nema granica. No, u Republici Srpskoj atmosfera je sasvim drugačija – i to nije slučajnost ni novost. Dva pitanja koja su ponovo aktuelna: zašto Srbi iz BiH ne navijaju za reprezentaciju BiH, i zašto sve manje igraju za nju?

Navijanje je lični izbor

Andreа Jaglica, novinarka i glavna urednica Alternativne televizije iz Banje Luke, a nekadašnja košarkaška reprezentativka BiH, tu temu je otvoreno i jasno objasnila za Euronews Srbija.

„Ja nosim pasoš Bosne i Hercegovine jer nemam drugog izbora. Igrala sam za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, jer u tom trenutku nisam bila dovoljno dobar igrač da igram za reprezentaciju Srbije. Da sam bila bolja, igrala bih za Srbiju“, rekla je Jaglica bez zadrške.

Ona tvrdi da navijanje smatra isključivo privatnom stvari: „Navijanje za neku reprezentaciju, za klub, za bilo koji sport – lični afiniteti su za mene u domenu privatnog, individualnog utiska. Ne želim da me niko proziva da sam ultranacionalista iz razloga što ne navijam za BiH. To je moj lični izbor i to nikog ne treba da se tiče.“

Jaglica je skeptična i prema ideji da sport može ujediniti BiH: „Bilo kakvo razmišljanje o tome da zato što se BiH plasirala na neko prvenstvo mi ćemo svi ovde da živimo dobro i da brišemo granice između entiteta – to je dosta naivno i romantično razmišljanje.“

Srbi sve rjeđi u dresu „Zmajeva“

Na terenu, slika nije ništa manje zanimljiva. Reprezentacija BiH koja ide na Mundijal gotovo da nema fudbalera srpskog porijekla – i to je trend koji traje već nekoliko godina.

Za mečeve baraža protiv Velsa i Italije pozvan je bio samo Jovo Lukić, rođen u Šapcu, poreklom iz Modriče – i oba meča odgledao je sa tribina. Rade Krunić, koji je godinama bio standardni reprezentativac, posljednji put je nastupio za BiH u septembru 2024, nedugo pošto je prešao u Crvenu zvezdu. Od tada ga selektor Barbarez više ne poziva.

Vladan Kovačević je mogao biti dugoročno rješenje na golu, ali je odlučio da brani za Srbiju. FIFA je stopirala promjenu sportskog državljanstva, pa je golman ostao bez ikakve reprezentacije. David Vuković, jedan od najtalentovanijih igrača Premijer lige BiH, odbio je poziv selektora Barbareza jer je smatrao da se nalazi pod prevelikim pritiskom. Stefan Kovač je još u mlađim kategorijama izrazio želju da igra za Srbiju, što ga je udaljilo od BiH.

Dugačak je i niz fudbalera koji nisu ni čekali poziv – od Srđana Babića, rođenog Banjalučanina, do Luke Jovića i Dejana Joveljića, komšija iz Semberije, i Mihaila Ristića koji vodi porijeklo s lijeve obale Drine. Kroz istoriju je bilo mnogo fudbalera koji su preferirali Srbiju – pa čak i čekanje na njen poziv – umjesto nastupa za BiH.

Realnost podijeljenog društva

Andrea Jaglica na kraju je sažela suštinu: „Realnost je takva da ta država ne funkcioniše, a to što je sport napravio veliki uspjeh – svaka čast svima koji su u tome učestvovali. Ja se radujem svačijem uspjehu i drago mi je to da vidim, čak i kad to nije ekipa za koju ja navijam.“

Ono što se dešava na fudbalskim terenima i na tribinama samo je ogledalo jednog dubokog i nerješenog društvenog pitanja – pitanja koje Mundijal neće riješiti, ali ga uvijek iznova vraća na površinu.