Dejvid Fajgenbaum bio je student medicine, uronjen u knjige, u snove, u želju da pomaže drugima. Njegov život delovao je jasno zacrtan, pravolinijski. A onda se, iznenada, sve promijenilo.
Pojavili su se simptomi. Snažni, neobjašnjivi. Izuzetno visoke temperature, tijelo koje popušta, organi koji počinju da otkazuju. Neprestane hospitalizacije, odgovori koji ne dolaze. Dani razapeti između straha i neizvjesnosti. Sve dok, posle dugog i iscrpljujućeg puta, nije stiglo ime: Kastlemanova bolest. Rijetka, podmukla bolest koja može da pretvori imuni sistem u neprijatelja.
I od tog trenutka, počinje pad.
Njegovo stanje se brzo pogoršavalo. Tijelo koje je trebalo da razumije kako bi spasavao druge, sada je izdavalo njega. Terapije nisu davale rezultate. Mogućnosti su se iscrpljivale. A sa njima i vrijeme.
Ali upravo kada je sve izgledalo izgubljeno, Dejvid je uradio nešto za šta bi rijetko ko imao snage.
Odlučio je da ne odustane.
Ne kao pacijent, već kao ljekar.
Dok se njegovo tijelo borilo da ostane u životu, počeo je da proučava sopstvenu bolest. Stranicu po stranicu, istraživanje po istraživanje. Analizirao je podatke, tražio veze, pokušavao da razumije šta se dešava u njemu. To više nije bila samo borba za opstanak — bio je to izazov upućen nepoznatom.
I u tom moru informacija pronašao je trag.
Lek koji već postoji, korišten u transplantacionoj medicini: Sirolimus. Nije bio razvijen za njega. Nije bio sigurno rješenje. Bio je samo mogućnost.
A ponekad je i mogućnost sve što čovjeku treba.
Započeo je terapiju. I nešto se promijenilo. Njegovo tijelo je reagovalo. Simptomi su počeli da se povlače. Oluja se polako smirivala. Taj lek, pronađen među stranicama nauke, spasio mu je život.
Ali njegova priča tu ne prestaje.
Jer Dejvid se nije jednostavno vratio svom životu. On ga je promijenio. Odlučio je da niko ne smije da se osjeća onako usamljeno kao što se on osjećao. Da niko ne bi trebalo da se suoči sa rijetkom bolešću bez odgovora, bez nade. Zato je osnovao mrežu Castleman Disease Collaborative Network, povezujući ljekare, istraživače i pacijente širom svijeta. Mjesto gdje se znanje dijeli, gdje se istraživanja ubrzavaju i gdje se životi mijenjaju.
Danas je Dejvid živ. Živi sa bolešću, ali je drži pod kontrolom. U remisiji je. Postao je ono o čemu je sanjao — ljekar i istraživač. Ali iznad svega, postao je nešto više. Postao je dokaz da i u najtamnijim trenucima um može postati svjetlo. Da znanje može da spasi. Da odlučnost može da promijeni sudbinu.
Pogledao je sopstveni kraj u oči.
I odlučio da ga prouči.