Nijedan od mnogobrojnih diplomata i međunarodnih predstavnika u BiH nije našao za shodno da posjeti sveštenstvo Saborne crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli nakon što su im upućene morbidne prijeteće poruke.
Njihovo odsustvo na mjestima napada na pravoslavne bogomolje, sveštenstvo i srpski narod govori više od bilo kakvih suvoparnih, protokolarnim saopštenja navodne osude prijetnji, koje normalan ljudski mozak ne može ni pojmiti.
Licemjerje i dvostruki aršini postali su zaštitni znak ponašanja zapadnih diplomata i njihovih izaslanika u Sarajevu.
Dok za svaki navodni incident nad drugim vjerskim zajednicama odmah organizuju posjete, sastanke i medijske nastupe, za to vrijeme, kada su ugroženi pravoslavni vjernici vlada muk.
Taj muk je najglasniji i veoma sraman, jer po ko zna koji put otkriva da za njih ne postoje jednaka prava za sve, čega su im inače puna usta, već podjela na „poželjne“ i „nepoželjne“ napade, na „bijele“ i „crne“ marame, na „poželjne“ i „nepoželjne“ žrtve.
Njihova ravnodušnost prema prijetnjama pravoslavnom sveštenstvu nije slučajna, već je nastavak politike zanemarivanja i ućutkivanja Srba.
To pokazuje da niko iz te međunarodne zajednice nema hrabrosti da kaže istinu i vidi realno stanje u BiH. Radikalni islam ušao je u sve pore bh. društva i sada ga je teško iskorijeniti, posebno kada imamo ovako pristrasne diplomate i predstavnike međunarodnih organizacija u Sarajevu, koji su odavno prestali da budu neutralni posrednici, već otvoreno djeluju kao politički saveznici bošnjačkih stranaka.
Njihova pristrasnost je očigledna – dok na svaku odluku institucija Republike Srpske reaguju najoštrijim osudama, na ovakve i slične situacije, na otvorena kršenja Dejtonskog sporazuma i jednostrane poteze iz Sarajeva gledaju prećutno ili ih čak podržavaju.
Takvo ponašanje nije samo nepravedno, već je opasno, jer podriva i ono nešto malo povjerenja koje je preostalo u BiH.
Narod u Republici Srpskoj dobro vidi da ovdje nije riječ o pravdi i međunarodnom pravu. Te riječi su davno na ovim prostorima izgubile svaki smisao. Ovdje je riječ o političkim interesima pojedinih centara moći, poput Brisela, Londona, Berlina…
Ako žele da se predstavljaju kao faktor stabilnosti, moraju prestati sa očiglednim favorizovanjem jedne strane, bošnjačke, naravno, i početi poštovati ravnopravnost tri naroda i dva entiteta.
Napad na srpske bogomolje, na sveštenike napad je na cjelokupni srpski narod i, prema Dejtonskom sporazumu i Ustavu BiH, napad na konstitutivni narod od kojeg se uporno pokušava napraviti nacionalna manjina.
Dževad Hasić, koji je od ranije poznat po prijetnjama i vandalskim upadima u pravoslavne hramove, iz zatvora u Tuzli uputio je prijeteće pismo sveštenicima Saborne crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli, u kojem je najavio da će crkveno zvono „prebaciti na vibraciju“.
On je zaprijetio da će „sveštenika sa kandilom preobratiti na islam kako bi dotični mogao da uči ezan pet puta na dan sa najvećim zadovoljstvom“, te da će „krst zamijeniti polumjesecom i zvijezdom kao u Al Aksa džamiji“. Na kraju pisma uputio je i pozdrav „Alahu ekber“ uz koji su u proteklom građanskom ratu klali, ubijali i silovali srpski narod.