Cjelokupan program akademije je, u stvari, bio prilagođen jednom opštem saučestvovanju u bolu, kako je rekao pjesnik Zoran Kostić.
„Sve nas je potresla tragedija koja se desila u Novom Sadu, tako da smo prilagodili i stihove koje ćemo govoriti tome tragičnom događaju, a nema ni one svečarske atmosfere kakva inače tradicionalno krasi ove Dučićeve susrete, ali nećemo narušiti onaj mir koji treba da lebdi i nad poginulim, a valjda ćemo svojim pjesmama na neki način izjaviti saučušće njihovim najbližim i cijelom narodu“, rekao je Kostić.
Napominjući da je Dučić bio pjesnik za sve prilike koje su vezane za njegov narod, Kostić je rekao da na ovaj način i pjesnici u Trebinju saučestvuju u tom opštem bolu, a i on sam je promijenio odabir svoje pjesme koju je namjeravao da kaže.
On je rekao da ne misli da je manifestaciju, odnosno akademiju „Kod kneza na balu“ trebalo odgoditi za mjesec – dva, već je ovo, kako kaže, dobar način da se učestvuje u pijeti i izrazi kolektivno, poetsko saučešće, a posebnu čast i odgovornost, dodaje, ima što već godinama učestvuje na „Dučićevim večerima poezije“.
Sa njim se složio i prof. dr Ranko Popović, napominjući da su „Dučićeve večeri poezije“ ozbiljna manifestacija sa provjerenim sadržajima, uz učešće ozbiljnih ljudi i u znaku duhovnosti koja nam, kako je istakao, treba i u ovakvim časovima „kada odajemo najdublju poštu tragično postradalim ljudima u Novom Sadu i na taj način ih nekako i ispraćamo u vječnost“.
On je u tradicionalnoj Besjedi o Dučiću izdvojio dvije stvari – jedan natpis Isidore Sekulić iz 1929. godine i ne tako davni natpis Milovana Danojlića.
„Isidora Sekulić u tom natpisu Dučića izdvaja kao jednog od rijetkih Srba koji je uspio disciplinovanim radom, naporom volje i duha da zaokruži sebe kao stvaraoca, a Milovan Danojlić, jedan od najznačajnijih srpskih pjesnika 20. vijeka, zapisao je negdje potkraj života, možda baš ovdje u Trebinju na dodjeli Dučićeve nagrade, da je to dugo podvrgavanje disciplini kod Dučića urodilo plodom slobode u njegovim posljednjim pjesmama, prije svega na „Liriku“ iz 1943. I ona je meni najzanimljivija jer su u njoj prosinuli snažni svjetlosni refleksi relifioznog pjesništva koga dotada nije bilo“, kazao je profesor Popović.
Slađana Skočajić, načelnik gradskog Odjeljenja za kulturu, podsjetila je da su se „Dučićeve večeri poezije“ odvijale i u ratu, pa je i ova manifestacija održana primjereno tužnim događajima koji su potresli sve u Srbiji, ali i u Trebinju i Republici Srpskoj.
„To su naša braća i jako nam je teško, bićemo uz njih u svakom pogledu, a što se tiče manifestacije – sve jučerašnje događaje smo pomjerili, osim radionica koje su bile na temu jezika, što je sasvim prihvatljivo i normalno, a večeras smo u jedenom posebnom ambijentu, sa potpuno izmijenjenim programom, pa je sve ono što je bila vedrina i igra – sklonjeno je i program je potpuno prilagođen“, kazala je Skočajić.
Manifestaciju je, nakon minute ćutnje za stradale u Novom Sadu, otvorio zamjenik gradonačelnika Dražen Bošković, nakon čijeg je pozdravnog govora uslijedio Hor „Lola“ iz Beograda sa pjesmom Stevana Mokranjca „Tebe pojem“, dok je njihovo horsko izvođenje molitve „Oče naš“ publika odslušala stojeći.