U Gornjoj Jošanici ovog Nikoljdana, kao i proteklih 30 godina, slavska svijeća ne gori. Ne gori od kako je ugašena 1992. godine, kada je ugašeno i 56 nevinih srpskih života.
Danas se navršilo tačno 30 godina od jednog od najstrašnijih zločina počinjenih u posljednjem ratu, kada su na praznik Svetog Nikole u ovom selu kod Foče pripadnici Armije RBiH, poubijali i masakrirali 56 ljudi.
Preživjeli svjedoci, rodbina nastradalih i prijatelji, umjesto na krsnoj slavi, danas su na grobljima. Prislužili su svijeće i položili cvijeće nevino umorenim i još jednom zatražili pravdu za žrtve Jošanice i procesuiranje odgovornih.
Dobro organizovane i unaprijed pripremljene, naoružane brojne muslimanske snage ušle su 19. decembra 1992. godine iz pravca Goražda u zaleđe srpskih položaja i, paleći sve pred sobom, na kućnom pragu dok su se spremali da lome slavski kolač, masakrirali žene, starce i djecu.
Desetak zaselaka Gornje Jošanice u opštini Foča izbrisano je sa geografske karte, cjelokupno civilno stanovništvo je uništeno, a sva imovina opljačkana i spaljena. U trenutku napada na Jošanicu u njoj nije bilo formacija Vojske Republike Srpske. Slabo naoružani i brojčano inferiorni mještani nisu imali mogućnost odbrane sela.
Na nejač je udarilo više od 300 vojnika, nastavljajući ustaljenu praksu napada na srpska sela u širem rejonu Podrinja u dane velikih hrišćanskih praznika. Ubijali su redom, najmanje metkom. Klali su, masakrirali, palili, svirepo i zvjerski.
Među ubijenima je bila 21 žena, kao i troje djece mlađe od 11 godina. Najmlađa je bila dvogodišnja Danka Tanović, a ubijeni su i sedmogodišnji Dražen i njegova desetogodišnja sestra Dragana. Najstarija žrtva u ovom pokolju bio je devedesetogodišnji Rade Pljevaljčić.
Ubijeno je 16 Višnjića, devet članova familije Kulić, po pet u familijama Grujičić i Blagojević, zatim četvoro Davidovića, po troje Jegdića, Pljevaljčića i Stojanovića, dvoje Mićevića i Ivanovića, te po jedan član iz porodica Škipina, Stevanović, Jagodić i Tanović.
U svom rušilačkom pohodu muslimani su Fočaku Slavku Đorđeviću zaklali sestru Jelu i muža joj Vukadina Višnjića. Slavko od tada svaki Nikoljdan provodi u suzama.
-Mnogo je teško, nakon tri decenije tek su počeli da hapse počinioce Sjekli su ljudima uši, lice, ruke, sve… Kao medicinar primio sam sve ubijene u mrtvačnici u fočanskoj bolnici. Moju sestru su sa desne strane vrata zaklali, prije toga joj kroz trbuh zabili nož, a zeta su svezali žicom, razbili mu lobanju, šake, a onda su ga sjekli od stopala do pojasa. Kada sam maloj Danki podigao glavu u mrtvačnici, u rukama mi je ostao komad mozga – prisjeća se Đorđević jezivih strahota o kojima posjeduje čitavu foto-dokumentaciju.
Uz Đorđevića na groblju i ovog Nikoljdana sestrić mu Boro Vilotić. U Jošanici je izgubio brojnu rodbinu. Pravdu čeka i vjeruje u nju, ali ne i u Sud BiH.
-Ne mogu da shvatim da neko može da ubije dijete od dvije godine. Kakav je to čovjek, kako može da spava? Ovdje je svake godine sve manje ljudi, svjedoci umiru, rodbine je sve manje, a najtužnije je kada prođete kroz Jošanicu, tamo nema više nikoga. Koliko bi to danas omladine bilo da nisu gore pobijeni. Vjerujem u pravdu, valjda će jednog dana doći i za Jošanicu, ali ko nam sudi i ne treba da čudi što je tako – rekao je Vilotić.
Preživjelih Grujičića da govore o Jošanici od Nikoljdana do Nikoljdana sve je manje. Anđelko Grujičić, koji je u pokolju izgubio oca, majku i brata, a u ratnoj zasjedi sina jedinca Nebojšu, nije dočekao istinu i pravdu. Nije ni njegova supruga Slavojka. Na groblju je danas Anđelkov brat Vladimir, koji je na Nikoljdan ranjen u zasjedi. Bratića nije mogao da spasi. Ožiljci su zarasli, ali rane na duši nikada neće.
-Čekam trideset godina da se dokaže istina. Uhapšeno je nedavno šest osumnjičenih, mislim da će ih biti i više. Bar da odgovaraju za nevino stradale – nada se Grujičić.
Na gradskom groblju Božovac svijeće za nevino stradale Jošaničane prislužili su i predstavnici opštine Foča, te organizacija proisteklih iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.
Šestorica nekadašnjih komandanata i pripadnika Armije BiH uhapšeni su 13. decembra na području Sarajeva i Goražda zbog sumnje da su počinili ratni zločin u Jošanici u decembru 1992. godine. Oni su osumnjičeni da su kao komandanti i pripadnici Višegradske brigade Armije BiH učestvovali u napadu na selo i činjenju zločina nad stanovništvom.
