18.1 C
Zvornik
29. март 2024.

Busije – Krajina na obodu Beograda: Živo sjećanje na „Oluju“

 – U Hrvatskoj se danas se proslavlja vojno-policijska akcija „Oluja“ čiji je rezultat više od 200. 000 protjeranih Srba, a dio njih i njihovih potomaka – oko 6.000, živi u Busijama tridesetak kilometara od Beograda, najvećem izbegličkom naselju u zemlji i ove dane uglavnom teško podnosi.

Ne gledaju slike proslave u Hrvatskoj, kao ni i slike izbjegličke kolone u kojom su došli -one im, kažu, bude samo bolna sjećanja.

Priče stanovnika ovog naselja koje je formirano1997. godine, ovih dana uglavnom liče jedna na drugu – o izgubljenim životima, spaljenim kućama, bombardovanju kolone, strahu od odlaska u nepoznato, zapuštenim imanjima i kućama koje niko ne obilazi…

Razmjenjuju se informacijama da li se neko vratio, nesto prodao, povratio neko pravo, kako je „tamo“… Jovan Vučenović iz Knina kaže ne voli da se seća avgusta 1995.

-Izbezumljena lica, plač dece i starijih. Nosite one koji ne mogu da hodaju bez obzira da li imaju jednu ili 91 godinu. Pomažete invalidima bez nogu, ruku, nesposobnima. Najradije se toga ne bih sećao, ali ne mogu da pobegnem od toga, ušlo je u kožu. Teško je te emocije izbaciti iz sebe i dočarati svu tu tugu, žalost i neizvesnost. Bilo i ne ponovilo se nikome, pa i tom najvećem našem dušmaninu – priča Jovan. To što se desilo, kaže, jako je teško opisati, a kako kaže u, sačuvane slike o tome govore više od riječi.

-Zaboraviti i oprostiti ne mogu, a mislim da treba mladi da znaju šta se dogodilo, ali mislim da se ni to ne radi kako treba. 200.000 proteranih Srba iz Hrvatske, a sada rasutih po svetu. Niko nas više neće skupiti, i sve su opljačkali, ono što smo stvarali i mi i naši preci – konstatuje Jovan.

Dodaje da su imali sreće da hrvatski avioni nisu bombardovali dio kolone gdje je on  bio, ali neke ispred njega takva je sudbina zadesila.

-Išli smo u Srbiju, ali nismo znali šta nas ovde čeka. Ovde su nas dočekali generalno dobro, ali mislim da vlasti za ovih 27 godina su mogle učiniti daleko više na zbrinjavanju proteranog stanovništva. Što se tiče Hrvatske tamo danas nemate gdje da odete i sa kim da budete. Odumire narod u tom kraju – zaključuje sumorno Jovan.

Plac u Busijama kupio je 1997, kada je opština Zemun prodala zemljište za relativno nisku cijenu uglavnom izbjeglicama iz Hrvatske i BiH posle operacije Oluja, iako podrucje nema infrastrukturu i nije planirano za urbanu gradnju.

Bila je to njiva kaže Jovan i niko nije vjerovao da će postati naselje sa oko hiljadu i po kuća i 6.000 stanovnika.

-Sve ovde, pogotovo u početku, napravljeno je zahvaljujući našoj solidarnosti jer smo jedni drugima išli u mobe od temelja do krova. Sve smo sami radili. Ovaj narod koji ovde živi potpuno sam je finansirao vodovodnu mrežu, a nama su kasnije naplatili 50 odsto takse zapriključak za vodu. Takođe, sami smo finansirali kompletnu rasvetu – priča Jovan.

Prvih nekoliko godina su bile teške, bez struje, vode, puta i osnovnih sredstava za život. Izbjegli, naseljeni narod je zajedničkim snagama krenuo u izgradnju i podizanje naselja, prenosi „Glas Srpske„.

Napravljeni su crkva i parohijski dom, kao i ambulanta, koja se nalazi iznad parohijskog doma. Škola je otvorena takođe zahvaljujući svešenicima u crkvenom dvorištu prije dvije godine i djeca sada ne moraju da idu do Batajnice i Ugrinovaca u školu. Stanislavu Milivojeviću iz Orahovca, koga ekipa Tanjuga zatiče u kafani u Busijama gdje se okupljaju njegovi zemljaci teško pada to što Hrvati proslavljaju „Oluju“.

-Ne znam šta proslavljaju. Naše proterivanje ili šta? Za naše žrtve niko ne pita. Imam osećaj da niko nema ni tačne podatke koliko nas je nestalo u tom ratu. To je baš tužno – konstatuje Stanislav.

On živi u susjednom naselju Šangaj, gdje su svi takođe iz Krajine i zadovoljni su što su na okupu.

-Mi sad mom drugu konačno pravimo kuću. Da ste sad tamo došli videli bi da smo mu stavili pola krova. Konačno će biti na svome. Bio je do sada podstanar, baš radimo od srca da mu pomognemo – kaže Stanislav. Što se tiče novog života u naseljima Busije i Šangaj, on je zadovoljan. -Snašli smo se. Napravili smo kuće. Živimo ko kako može. Odgojili smo decu i ne možemo sada biti zadovoljni sa svime. Nemamo kanalizaciju, a ima mnogo podzemnih voda. Ali šta ćemo. Ne može sve da se stigne. Ja to razumem – priča Stanislav.

I njegovom prijatelju Rajku Mirosavljeviću iz Podravske Slatine ovi dani teško padaju. Kaže da se osheća tužno, žalosno i prodano zbog toga što će se u Hrvatskoj danas proslavljati godišnjica „Oluje“. Kada je riječ o životu u Busijama kaže zadovoljan je.

-Busije su jedino izbegličko naselje koje je urađeno kako treba. Imamo put, imamo autobus, školu, dom zdravlja, sad i vrtić. Imamo sve – kaže Rajko.

Jovan Vučenović, međutim, upozorava da Busije imaju i mnogo problema. Nema trotoara, horizontalne i vertikalne signalizacije, nema groblja, kanalizacije, gasovoda, visoke podzemne vode koje prave poplave prilikom jačih padavina, kanali su zatrpani. Kulturno-umetničko društvo koje postoji 10 godina nema svoje prostorije, a fudbalski klub koji postoji 19 godina nema teren, iako su prvaci u svojoj ligi, nabraja Vučenović i dodaje da je poseban problem što žitelji Busija ne mogu da uknjiže svoju imovinu.

Kako kaže, svjestan da je pri kraju života, to ga posebno muči jer je svjestan da ne može da ostavi svoju kuću djeci, jer nije vlasnik zemlje.

Radomir Vejnović živi u Zemun Polju i često svraća u Busije da se sretne sa zemljacima.

„Oluja“ ga je zatekla u rodnim Udbinama. Počelo je granatiranje, a već je bio sumrak kada je, kaže, dobio naredbu da se Udbine moraju evakuisati do jutra. Dva sina, ženu i roditelje, nešto odeće i hrane smjestio je u Zastavu 101 i priključio se izbjegličkoj koloni verujući da će se vratiti za dan, dva. Međutim, priča, kada je prošao Martin Brod shvatio je da se to neće desiti, ali, kaže, nije bio posebno razočaran zbog toga.

-Služio sam vojsku u Raškoj i mislio sam da je Srbija bogata zemlja i da ćemo se lako snaći, ali nije bilo tako. Bio je problem i sa poslom i sa svim drugim, negde su nas prihvatali, negde nisu.  – prisjeća se.

Ističe da nije od onih koji su dobro prošli, ali je uspio da napravi potkrovlje i da se nekako skući. Za sve što se dogodilo krivi političare, posebno trojicu koji više nisu živi.

Kaže da ga često pitaju zašto pati za zavičajem kada je to sada Hrvatska.

-Jeste, ali to je Lika, to je moj zavičaj. Tamo sam 35 godina živeo i sva lepota života mi je u tih 35 godina. Jednom sam napisao: „Manje muka da su me ubili tada, nego što tako živim sada“ – poručuje Radomir.

POVEZANO

ISTAKNUTO

IZBOR UREDNIKA

Pratite nas

25,923FanovaLajkuj
1,112PratilacaZaprati
955PratilacaZaprati
1,123PretplatniciPretplatite se