Dva mjeseca od odluke Svetog arhijerejskog Sabora SPC i dvije sedmice od prvog obilježavanja praznika Svete djece novomučenika jastrebarskih i sisačkih, 13. jula, zagrebački nadbiskupi predvođeni Jospom Bozanićem, negiraju da je u Jastrebarskom i Sisku bio logor za djecu u Drugom svjetskom ratu, već tvrde da je to bilo „prihvatilište“ u kojem su navodno liječeni i pružana im je pomoć da prežive ratna dešavanja.
U veoma opširnom otvorenom pismu objavljenom na sajtu Zagrebačke nadbiskupije patrijarhu srpskom Porfiriju, Sabor SPC se optužuje da je ovom odlukom i obilježavanjem, kako kažu, prihvatio retoriku i komunističku propagandu koja je, tvrde, prepuna neistina i manipulacija kojima se navodno nedužnima pokušava podmetnuti krivica za „navodna mučenja i ubijanja djece koja su u hiljadama, upravo ljubavlju i brigom hrvatskih katolika, spasena od smrti i preživjela teške ratne prilike“.
Sveti arhijerejski sabor SPC je, naime, na majskom zasjedanju proglasio za svete mučenike jastrebarske i sisačke, a svoje mjesto u kalendaru tada su našli i sveti mučenici zvorničko-tuzlanski, sa datumom praznovanja 26. maja, kao i sveti mučenici bački – čije sjećanje je 10. januara.
Odluka Sabora donesena je na osnovu molbe episkopa gornjokarlovačkog Gerasima, koji je služio liturgiju 13. jula u sabornom hramu Svetog oca Nikolaja Mirlikijskog u Karlovcu, gdje je ove godine godine prvi put molitveno proslavljen praznik Svete djece novomučenika jastrebarskih i sisačkih.
Otvoreno pismo Zagrebačke nadbiskupije dolazi samo nekoliko dana nakon što je zvanični Zagreb zabranio odlazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Jasenovac s namjerom da oda poštu žrtvama i svojim precima.
Po principu nekih hrvatskih istoričara i pisaca koji su za Jasenovac, inače, jedini u svijetu koji je u svom sistemu imao i dječji logor, u kojem su ubijana srpska, jevrejska i romska djeca, govorili da to nije bio logor, već odmaralište, tako i Zagrebačka nadbiskupija u svom danas objavljenom otvorenom pismu za logor Jastrebarsko tvrde da je to bilo „prihvatilište“ u kojem su navodno časne sestre liječile djecu.
Zagrebačka nadbiskupija tvrdi da se odluka Sabora SPC, kako navode, „temelji na neistinitim činjenicama“, te da tako nešto, kažu, „može ozbiljno da naruši međusobno razumijevanje i zajedničko služenje istini između Zagrebačke crkvene pokrajine i čelništva Srpske pravoslavne crkve“.
„Duboko žalimo za umrlom djecom, a ta se bol povećava kada se njihova stradanja pokušavaju iskoristiti na najgrublji način“, piše u otvorenom pismu nadbiskupa zagrebačkih.
Oni smatraju da u pogledu nedovoljno osvijetljenih tema iz prošlosti odnosa Hrvata i Srba, katolika i pravoslavnih treba da se, „odbaci svaki pokušaj preuzimanja i produžavanja neistina promovisanih u komunizmu, kao i njihovo prilagođavanje nekim sadašnjim ideološkim i političkim ciljevima koji su suprotni Hristovom Jevanđelju i širenju nebeskog kraljevstva“.
Ako se, navodi se u pismu nadbiskupa zagrebačkih, višesložnim pitanjima zbrinjavanja djece u „prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku pristupa nekritički, bez utemeljenja na istorijskim činjenicama i istini, posredno se vrijeđa dostojanstvo ponajprije žrtava, ali i onih koji su poniženi, zbog toga što su – što je posve apsurdno – činili dobra djela“.
Zagrebački nadbiskupi smatraju da je riječ o kleveti koja, kako kažu, udaljava katolike od pravoslavnih.
Tumačeći Molbu za kanonizaciju mučenika jastrebarskih i sisačkih, biskupima smeta navod episkopa gornjokarlovačkog Gerasima, koji piše da Eparhija gornjokarlovačka duže vrijeme radi na prikupljanju podataka i to što iznosi, kažu, tvrdnju sa zaključkom da se radilo „o strašnim i nezapamćenim mučenjima nedužne djece u logoru Jastrebarski koji je bio formiran za vrijeme Drugog svjetskog rata“.
Smeta im i što u molbi episkopa Gerasima piše da je „logor bio pod upravom časnih sestara kongregacije Svetog Vinka Paulskog te je time direktna odgovornost za umiranje (jasno okvalifikirano kao usmrćivanje) djece pripisana i redovnicama“.
Navode i da se u molbi episkopa Gerasima koristi sintagma „priložena svjedočanstva i istorijske činjenice“ s tvrdnjom da ta svjedočenja, prema njihovom tumačenju, sa aspekta vjerodostojnosti „nemaju gotovo nikakvu vrijednost“, a ono što se, kažu, naziva „istorijskim činjenicama“ s njima su „zapravo u dubokom neskladu“.
Primjedba je biskupa i to što se u molbi epikopa Gerasima spominju arhivski dokumenti i brojne naučne studije znamenitih istoričara koje, kako kažu, „navodno potkrepljuju tvrdnju da su ta dmeca stradala ‘samo zato što su pravoslavne vjere'“, a da pritom kažu nije navedeno na koje se dokumente i naučne radove, kao i istoričare to odnosi.
Zagrebački biskupi smatraju i da su „časne sestre (u logoru Jastrebarsko) klevetnički prikazane kao bešćutne i sebične“.
Posebno primjećuju da je u Molbi episkopa Gerasima na nekoliko mjesta spomenut i nadbiskup Alojzije Stepinac i to, kako tvrde, „s tendencioznim opisima i negativnim prizvucima u tumacenjima, kao da je i on bio učesnik nekih zlodjela koja su, navodno, počinjena u tim prihvatilištima“.
Inače je Jastrebarsko u istoriji zabilježeno kao dječji koncentacioni logor, koji je jula 1942. organizovao ustaški režim Nezavisne Države Hrvatske. Logor Jastrebarsko bio je jedan od nekoliko dječjih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pored ovog logora za djecu postojali su i dječji logori u Sisku i Loborgradu. Logor je osnovan 12. jula 1942. prema odluci poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića. U logoru je prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske bilo zatočeno 3.336 djece, uglavnom porijeklom sa područja Kozare i Korduna. Prema istom izvoru, u logoru je do kraja oktobra 1942. umrlo najmanje 449 djece. Prema podacima Dragoja Lukića, u logoru je umrlo 768 djece.
