Iz političkog Sarajeva nije upućena nijedna ljudska ni komšijska riječ niti čestitka rukovodstvu Republike Srpske i narodu koji u njoj živi, povodom proslave jubileja – 30 godina njenog postojanja.
Umjesto čestitki, sarajevska politička elita utrkivala se da što više uvrijedi, umanji ili ospori postojanje Republike Srpske, koja je izraz želje srpskog i drugih naroda da žive u miru u svojoj Republici.
Jedan od naslova u federalnim medijima, između ostalih, bio je i „Šovinizmom skrivaju svoju nebrigu o gladnom i raseljenom narodu“.
Srbi nikada nisu bili šovinisti, a najmanje gladni. Uvijek su imali onoliko koliko im je trebalo, pa i više. Gdje su se god naselili radili su i gradili, sticali i imali. Tako su izgradili i Sarajevo, iza sebe ostavili bogatstvo, stanove, kuće, preduzeća, kulturne i druge ustanove i mnogo toga što se novcem ne može iskazati. Uvijek su kao državotvorni narod imali svoju državu, ali su je morali stalno braniti radi vlastitog opstanka.
Za neupućenog tvorca naslova „Šovinizmom skrivaju…“ treba reći da je hotel „Evropu“ u Sarajevu 1882. godine izgradio Gligorije Jeftanović, ugledni srpski političar i privrednik.
Neupućenog tvorca pomenutog naslova treba upoznati i da su mnoge značajne građevine u Sarajevu izgradili Srbi, pa i Narodno pozorište, koje sada, sudeći po naslovima, koriste njihovi najveći mrzitelji.
Što se tiče nastavka navoda „raseljenom narodu“, tu je tvorac naslova u pravu.
Srbi, kojih je bilo više od 150.000 u Sarajevu, istjerala je ratna politika Alije Izetbegovića, koju i dalje, 30 godina poslije, podržava sarajevski ratni kadar.
Ratnu Izetbegovićevu politiku realizovali su njegovi poslušnici, prijeratne ulične protuve, čija imena nisu vrijedna pomena, a koji su za ubijanje, zarobljavanje, zatvaranja u logore i fizičko istrebljenje Srba iz Sarajeva, dobijali od Alije generalske činove.
Na nekim drugim naslovima sarajevskih medija, koji su objavljeni na Dan Republike Srpske, ne treba se dugo zadržavati, ali ih valja pomenuti da se vidi koliko u sebi nose mržnje i netrpeljivosti prema Srbima i Republici Srpskoj. Neki od njih su – „Zločinačka politika kažnjena u Hagu, nagrađena u Dejtonu“, „Proslava Dana republike koja pod tlom skriva još hiljade leševa“, „Činjenice su jače od izmišljotina i nebuloza o 9. januaru“…
Zadržaćemo se na „činjenicama“ iza kojih stoji „državni“ parlamentarac, kako voli da ga nazivaju neki mediji, Denis Bećirović, koji kaže da bi „za našu državu bilo pogubno prestati govoriti i pisati o činjenicama…“.
Prvo, činjenica je da BiH nije država, jer, prema Ustavu, BiH nema prefiks ni republike ni države, ali to Bećiroviću ne smeta, iako zna da je, prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, BiH sastavljena od dva entiteta Republike Srpske i Federacije BiH i tri konstitutivna naroda – Srba, Hrvata i Bošnjaka. Dakle, bez Srba i naravno Hrvata, ako joj ne daju legitimitet, nema ni BiH ni države.
Dalje, Bećirović tvrdi da se „nakon demokratski iskazane volje građana BiH na referendumu, ogromna većina stanovnika naše države izjasnila za nezavisnu i suverenu…“. Bećirovićevi navodi nisu tačni. Srpski narod nije izašao na referendum. To je bila njegova demokratska volja. A taj krnji referendum, na koji se Bećirović poziva, nije pravno valjan jer ga nikada nije potvrdio nijedan zvanični organ tadašnje BiH.
Hrvate, koji su vam na referendumu donijeli krnju BiH, Bećiroviću, vi ste prevarili i sada ih, u znak „zahvalnosti“ što imate Federaciju, želite da svedete na nacionalnu manjinu bez ustavnih prava koja im pripadaju prema Dejtonskom mirovnom sporazumu. Istovremeno, želite da Hrvate postepeno iselite i svedete na statističku grešku, kao i Srbe u FBiH, kako bi sljedbenici Alije Izetbegovića uspostavili „građansko društvo“ čiji bi centar bio sarajevski begluk.
U iznošenju svojih „činjenica“, Bećirović tvrdi da obilježavanje 9. januara „nema nikakve suštinske veze sa stvarnim interesima srpskog naroda u BiH“. Bećirović nema pravo da govori u ime srpskog naroda o 9. januaru, jer ga srpski narod nije birao ni na jednu političku funkciju da zastupa njegove interese.
Bećirovićeva politička moć ili nemoć ogleda se u zajedničkom organu u koji su ga birali Bošnjaci da zastupa interese svojih birača koji su glasali za njega ili političku stranku u kojoj artikuliše političke interese, ali ne i srpskog naroda.
Bećirović u svojim „činjenicama“ napada i najviše zvaničnike Srbije koji su došli na obilježavanje 9. januara – Dana Republike Srpske, navodeći da je „Vučićev režim u Srbiji najveća prijetnja u regionu i Evropi“. Bećirović napada Vučića, kojeg su Bećirovićevi istomišljenici htjeli da ubiju u Srebrenici 11. jula 2015. godine!?
I dok Vučić svakim danom govori i insistira da je najveći interes Srbije i srpskog naroda – mir, mir i samo mir, Bećirović nijednom riječju nije izrazio zabrinutost što se ratni bubnjevi svakodnevno čuju iz sarajevske čaršije i pored toga što u okruženju rat niko ne pominje kao bilo kakvu opciju.
Da se političkom Sarajevu priviđa Republika Srpska, garant slobode srpskog naroda, pokazao je i najbizarniji transparent na mostu „Čobanija“ na Skenderiji, na kome su navijači Fudbalskog kluba „Sarajevo“ čestitali rođendan svom prijatelju natpisom „U čast odsutnim! Sretan rođendan“. Odmah potom, uzavrelo političko Sarajevo diglo se na noge tvrdeći da se neko drznuo da iz „njihovog“ grada čestita rođendan Republike Srpske.
Možda će uskoro političko Sarajevo progledati, kada se podigne sarajevska magla.
