LIFESTYLEPriče

Kratki i tužni život Dajne Saničara, divljeg dječaka kojeg su odgojili vukovi

Dajna Saničar, divlje je dijete koje su odgajali vukovi sve dok ga lovci nisu pronašli 1867. godine u Indiji.

Lovci su bili šokirani saznanjem da se dječak od 6 godina nalazi među čoporom vukova, koji su se prema njemu ponašali zaštitnički. Lovci su Dajna uspjeli odvojiti od čopora, te ga odvesti u sirotište Sikandra, gdje je kršten i dobio ime Dajna Saničar, prema hindskoj riječi za subotu – dan kada je stigao.

Kasnije je poslužio kao inspiracija Radjard Kiplingu za lik Moglija u romanu “Knjiga o džungli” koji priča priču o Mogliju, dječaku kojeg su odgojili vukovi nakon što su ga roditelji napustili. Rastući u uslovima životinjskog carstva, nikada nije naučio kako komunicirati s drugim ljudskim bićima. Kiplingova poznata priča, kasnije adaptirana u nekoliko Diznijevih filmova, završava poučnom porukom o samootkrivanju i harmoniji između ljudske civilizacije i prirode. Međutim, malo ljudi zna da se temelji na tragičnom istinitom događaju.

Indijca iz 19. vijeka po imenu Dajna Saničar, često zvanog stvarni Mogli, odgojili su vukovi i prvih nekoliko godina svog života proveo je misleći da je i on sam jedan. Dječak je hodao na rukama i nogama, te zavijao i režao kao vuk. Godina je bila 1867. Mjesto radnje: okrug Bulandšar, Indija. Jedne noći, grupa lovaca probijala se kroz džunglu kada je naišla na čistinu gdje je ležao ulaz u pećinu koju je, vjerovali su, čuvao vuk samotnjak. Lovci su spremali zasjedu za svoj neslućeni plijen, ali su se zaustavili kad su shvatili da ova životinja uopšte nije životinja.

Bio je to dječak, ne stariji od šest godina. Nije niti prišao muškarcima niti odgovarao na njihova pitanja.

Ne želeći ostaviti dječaka iza sebe u neoprostivoj divljini džungle, lovci su ga odveli u sirotište Sikandra Misija u gradu Agri. Budući da nije imao ime, misionari su mu ga dali. Dali su mu ime Dajna Saničar, prema hindskoj riječi za subotu – dan kada je stigao.

Godine rehabilitacije doprinjele su da Dajna malo razumije jezik međutim nikad nije naučio čitati ni pisati. Najviše je volio da šeta potpuno gol, te da jede sirovo meso, iako su ga misionari u sirotištu poticali na kuvanu hranu i lijep način odjevanja. Jaz između ljudskog ponašanja i životinjskog instinkta pokazao se previše širokim da bi ga Dajna Saničar mogao nadvladati. Priča o stvarnom Mogliju nije završila na način na koji je to učinila Diznijeva verzija.

“Biće koji se snalazi na četiri noge (šakama i stopalima) je iznenađujući, prije nego pojede ili proba bilo koju hranu, nanjuši je, a kad mu se miris ne sviđa, baci je”, napisao je Erhart Luis, upravitelj sirotišta, jednom dalekom kolegi.

Iako je Saničar na kraju naučio razumjeti misionare, nikada nije naučio govoriti njihov jezik. Možda zato što su mu zvukovi ljudskog govora jednostavno bili previše strani. Međutim, što je duže Saničar boravio u sirotištu, počeo se sve više ponašati kao čovjek. Naučio je kako stajati uspravno te se, prema tvrdnjama misionara, sam počeo oblačiti. Neki kažu da je čak pokupio i jako lošu naviku: pušenje cigareta.

Zanimljivo je da Saničar u to vrijeme nije bio jedino vučje dijete koje je živjelo u ovom sirotištu. Ako je vjerovati upravitelju Luisu, pridružila su mu se još dva dječaka i jedna djevojčica za koje je takođe rečeno da su ih odgojili vukovi.

Prema jednom geografu, sirotište je godinama primalo toliko vučje djece da više nisu obraćali posebnu pažnju kad je u džungli pronađeno još jedno dijete. Naprotiv, to otkriće “nije izazvalo više iznenađenja od isporuke dnevne zalihe mesa”. Zapravo, priče o djeci koju su odgajali vukovi proširile su se širom Indije. U većini slučajeva misionari koji su se brinuli o djeci bili su jedini izvori, pa se raspravlja o tome jesu li zaista bili divlji.

Neki vjeruju da su ih misionari možda izmislili radi medijske pažnje. Drugi pretpostavljaju da djecu uopšte nisu odgajale životinje te da su zapravo imali intelektualne ili tjelesne poteškoće. U tom slučaju priče su mogle proizaći od ljudi koji su sami donijeli zaključke o njihovom ponašanju.

Iako se detalji životne priče Dajne Saničara ne mogu provjeriti, podaci druge divlje djece mogu.

Oksana Malaja, Ukrajinka rođena 90-ih, odgajana je od strane pasa lutalica nakon što su je roditelji alkoholičari napustili ostavili vani dok je bila još beba. Kad su je priveli socijalni radnici, nije mogla govoriti i kretala se na sve četiri. Nakon godina terapije, Oksana je naučila govoriti ruski. Sada ima momka i radi na farmi koja se brine za životinje.

Šamdeo, indijski dječak, imao je oko četiri godine kada su ga pronašli kako živi s vukovima u šumi u Indiji. Prema L.A. Times-u, “imao je izoštrene zube, dugačke zakačene nokte i žuljeve na dlanovima, laktovima i koljenima. Umro je mlad baš kao i Saničar, koji je imao samo 35 godina kada mu je tijelo podleglo tuberkulozi 1895.

Iako je na kraju većinu svog kratkog života proveo u društvu drugih ljudi, a ne životinja koje su ga odgojile nikada se nije u potpunosti prilagodio životu u sirotištu.

Bez obzira na to je li on doslovno Mogli iz stvarnog života, priča Dajne Saničara ima zapanjujuće sličnosti s “Knjigom o džungli” Radjarda Kiplinga, a fascinantna je sama ideja da je neko odgojen u svijetu koji je potpuno drugačiji od našeg

Tagovi
Back to top button
Close
Close