Svakog čuda tri dana dosta. Ovom prostoproširenom rečenicom najlakše bi se moglo opisati ponašanje političkih faktora i zvaničnika Republike Srpske kada su u pitanju krupne političke teme i krize koje su u proteklim godinama opterećivale javni diskurs, punile novinske stupce i zauzimale skupocjene prajm-tajm termine po televizijama.
Nije nikakva novost, ni mudrost reći da je “narod kratke pameti” i da mu političari vješto nameću teme i kreiraju stavove, pa zato nije zgoreg podsjetiti na neke od tih “krupnih” političkih priča koje su u javnosti predstavljane gotovo kao apokalipsa i pitanje biti ili ne biti, da bi ih se danas sjećali samo rijetki hroničari vremena. Ako bismo se vratili u prve poslijeratne godine, svakako bismo se prisjetili kriza u vezi sa zajedničkim pasošima i prepirki tadašnjeg srpskog člana Predsjedništva BiH, danas pokojnog Momčila Krajišnika, o milimetarskoj veličini slova kojima će na pasošu pisati Republika Srpska. U to vrijeme ta tema i to pitanje je bilo postavljeno i predstavljeno kao pitanje opstanka ili nestanka Republike Srpske.
Kako i kada tačno se kasnije sa pasoša potpuno izgubio naziv Srpske niko ne zna sa sigurnošću da kaže, ali to je samo jedna od tema koja služi kao ilustracija da bacanje političkih bombi nije rezervisano za aktuelne političare.
Takvih priča i tema je bilo i biće i zato ćemo se ograničiti samo na 12 i po godina vladavine donedavnog visokog predstavnika u BiH Valentina Incka. Pri tome akcenat nije isključivo na krizama koje je on izazvao, ali svakako je bio dio političkog dekora u kojem su u pojedinim slučajevima benigna i tehnička pitanja predstavljana gotovo kao pitanja života i smrti.
Ovaj austrijski diplomata na čelo OHR-a došao je u martu 2009. godine, a na prste jedne ruke mogu se izbrojati učesnici javnog života koji će se na prvu sjetiti da je jedna od njegovih prvih odluka ona o poništavanju zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske u vezi sa “Informacijom o efektima prenosa ustavnih ovlašćenja sa Republike Srpske na institucije BiH”.
Robustan stav tadašnje i današnje vladajuće koalicije u Srpskoj i neprihvatanje odluke novoimenovanog visokog predstavnika neodoljivo su podsjećali na današnje političko jedinstvo i zvanične stavove Srpske u vezi sa posljednjom Inckovom odlukom kojom je nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH o zabrani negiranja genocida.
Profesor banjalučkog Fakulteta političkih nauka Đorđe Vuković, ne štedeći bivšeg visokog predstavnika, kritiku ipak upućuje na račun domaćih političara.
– Iako bi najlakše bilo komentar o dvanaestogodišnjem mandatu Valentina Incka sažeti u maksimi “finis coronat opus” iliti “konac djelo krasi”, pa zaključiti da je njegova mrljava misija protekla naizmjenično u aktivnom i pasivnom antagonizmu sa političkom voljom srpskog naroda, ipak je za interes javnog mnjenja i nacionalne politike, pored postupaka prokazanog Bečlije, kudikamo značajnije kritički razmatrati i ono što su radili i domaći faktori – kaže Vuković za “Glas plus”.
Raspodjela snaga
Prema njegovim riječima, dobrim dijelom Inckovog mandata Republici Srpskoj u prilog je išla geopolitička situacija i međunarodna raspodjela snaga, a i Srbija je značajno popravila svoj položaj u odnosu na deceniju uoči Inckovog dolaska. On kaže da je to bio period kada se bonska ovlašćenja nisu mogla olako potezati, ističući da tvrdoglavo i isključivo nastojanje sarajevske vrhuške da ni za jotu ne odustane od predratnih ciljeva nisu ostavljali mnogo prostora da se strani faktor odstrani iz protektorske uloge u BiH.
– Incko je cijelo vrijeme držao tu stranu, iako je Ustavni sud BiH odrađivao posao umjesto OHR-a, koji je tu bio da zaogrne u formu i pojača pritisak. Međutim, česta sumanuta, kratkodahna i kontraproduktivna inaćenja srpskog vođstva služila su Incku da pred međunarodnom javnošću i svojim poslodavcima Republiku Srpsku predstavlja kao remetilački faktor, dok su se na unutrašnjem planu samo pogoršavali odnosi i to na tri nivoa – između Srba i Bošnjaka, između vlasti i opozicije u RS, ali i građana i institucija RS. To je naročito problematično, jer se godinama usidrilo mišljenje o nestalnosti politike koja se vodi, burnog reagovanja, a onda povlačenja i prihvatanja odluka, zloupotreba tema o referendumu, peticijama, anketama – ocjenjuje Vuković.
On ističe da su se bošnjačka strana i OHR vremenom počeli sprdati u vezi s takvim vratolomnim promjenama, ali, kako kaže, mnogo tragičnije od toga je rapidan pad povjerenja srpskog naroda u sopstvene pokliče i odluke.
– Uvjeren sam da je mudrijom i odgovornijom politikom Republika Srpska mogla da izbjegne dio štetnih odluka koje je nametnuo visoku predstavnik, a zabrinut sam što to ne umiju da vide ili ne žele da izgovore oni koji su bili u prilici da vode takvu politiku i kojima je to ujedno i patriotska dužnost, a ne lupetanja po prsima i pred TV ekranima. Kako god bilo, Valentin Incko odlazi punih džepova, niko ga neće pamtiti kao diplomatu koji je BiH pomogao da postane normalnija zemlja sa uravnoteženijim unutrašnjim odnosima. I za to je on najmanje kriv! Sumanutosti, infantilnosti, isključivosti i inaćenja su domaći recepti za zagorčavanje života svima koji ostaju ili tek dolaze – zaključuje Vuković.
I dok se profesor Vuković referiše uglavnom na ponašanje srpskih političkih subjekata u vezi sa potezima bivšeg visokog predstavnika i odlukama Ustavnog suda BiH koje su izazivale buru u javnosti, politikolog Darko Kuzmanović podsjeća na niz drugih “krupnih” zaboravljenih političkih tema.
– BiH je vjerovatno jedna od zemalja koje imaju najdinamičniju političku scenu – toliko dinamičnu da se događaji i krize nižu kao na traci, te ih je gotovo nemoguće sve redom ispratiti. Tako veliki broj afera i kriza po prirodi potisnu one prethodne – kaže Kuzmanović.
Međutim, nastavlja on, u svoj toj priči mnogo je opasnija činjenica da krize i teme koje imaju nikakav ili veoma mali značaj za građane potiskuju realne probleme sa kojima se suočava ovo društvo.
– Tako, na primjer, teme poput korupcije, malih hidroelektrana, disfunkcionalnosti institucija, veze političara sa mafijaškim klanovima uvijek padaju u drugi plan kada se pojave krize poput ove koju je proizveo bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Incko. Za 12 i po godina njegovog mandata, teme poput mehanizma koordinacije, odluke o 9. januaru, poljoprivrednog zemljišta i raznih drugih su padale u drugi plan. Prvo iz razloga što niko njima ne želi ozbiljno da se bavi, a drugo što se one čuvaju da bi se u određenim situacijama podigla medijska prašina, iz čega se kao jedini mogući izvodi zaključak da ni domaći političari ni sam Incko nisu imali želju da se uhvate u koštac sa stvarnim problemima – kaže Kuzmanović.
Mehanizmi i programi
A koliko su, u stvari, neke političke teme o kojima je danima, pa i mjesecima brujala javnost, da bi se na kraju sve završilo ili zaboravom ili nekom drugom sličnom političkom temom, pokazuje to da ih se danas gotovo niko ne sjeća. Oko priče u vezi sa mehanizmom koordinacije prije nekoliko godina su se lomila politička koplja između entiteta i zajedničkih institucija, pa između entiteta i entiteta, pa između entiteta i kantona sa nezaobilaznom ulogom Brčko distrikta, da bi na kraju bio usvojen nekakav mehanizam koordinacije, a da se naprosto ne zna ko je iz te priče izašao kao pobjednik, a ko kao poraženi.
Nešto novija, ali gotovo identična je priča i u vezi sa usvajanjem Godišnjeg nacionalnog plana za saradnju sa NATO-om. Svježa su sjećanja na žestoke optužbe u vezi sa tim pitanjem, koje je okončano prihvatanjem Programa reformi i njegovim slanjem u sjedište Sjevernoatlantske vojne alijanse u Brisel, o čemu se pozitivno izjasnila i Narodna skupština Republike Srpske. Od žestoke svađe i galame u vezi sa tim pitanjem, na kraju je ostao samo gorak ukus međusrpske podjele i prepucavanja, pri kojem nijedna od strana nije pokazala čvrst stav i principijelnost. Isto tako, zaboravljena je i kriza iz decembra 2015. godine kada je poslije hapšenja petorice Srba u Novom Gradu zbog optužbe za ratne zločine, Narodna skupština RS podržala zaključke Vlade Srpske o prekidu saradnje sa Agencijom za istrage i zaštitu BiH. Kao što se zna, saradnja je nastavljena, zaključci NSRS nikada nisu stavljeni van snage, a imena petorice uhapšenih Srba i u kojoj fazi je proces protiv njih – niko ne zna.
Za razliku od Kuzmanovića, politikolog Vojislav Savić kaže da se političke teme poput podjele sredstava sa računa “Elektroprenosa BiH”, usvajanja zakona o akcizama u Parlamentu BiH i slične ni po čemu ne mogu porediti sa ozbiljnom političkom krizom koju je izazvao, kako kaže, posljednji visoki predstavnik u BiH Valentin Incko odlukom koju je nametnuo na samom odlasku iz BiH.
– Nakon svih ovih godina od rata naovamo ne znam da li je bio ijedan period u kojem nije bila aktuelna neka kriza. Može se reći, zapravo, da je kriza naše permanentno stanje, a da bi šok bio ako bi nas zateklo par godina u miru i gdje bismo se bavili normalnim temama. Međutim, neizbježna je činjenica da su većinu tih kriza indukovali političari iz Sarajeva, od apelacija za Dan Republike, poljoprivrednog i šumskog zemljišta itd – kaže Savić.
On dodaje da su se krize smjenjivale, a pošto javnost kratko pamti, političari vremenom izgube iz fokusa teme i probleme koji su okupirali javnost.
– Ali, u ovom slučaju ne smije biti odstupanja. Ovo je tema koja ni u kom slučaju ne može biti gurnuta pod tepih ili prevaziđena, zato što se tiče temeljnih sloboda i prava. Ako se pređe preko “Inckovog zakona”, otvaraju se vrata za ukidanje imena, nadležnosti, smjene izabranih predstavnika i tome slično. Inckov nametnuti zakon je crvena linija i svaki političar koji istupi iz jedinstvenog srpskog stava biće ostrakizovan i kažnjen na izborima – smatra Savić.
Prema njegovim riječima, mediji imaju posebnu odgovornost da izvještavaju odgovorno kako ne bi ostavili prostor pojedincima da koristeći pogrešno interpretirane izjave ili naslove skupljaju jeftine političke poene.
– Jednostavno, kompletna javnost, od medija, političara, akademskih građana i svih drugih mora biti maksimalno posvećena i opredijeljena da se ovaj problem tretira na odgovarajući način i ni slučajno ne okonča kao brojne dosadašnje teme koje su veoma često, bez razloga, predstavljane kao sudbonosne – kaže Savić.
Svi protiv
Đorđe Vuković kaže da su iz različitih i međusobno konfliktnih ambicija primjedbe na Inckov rad imale političke, medijske i intelektualne elite sva tri naroda.
– Bošnjaci su ga pritiskali da se odlučnije i ekstremnije obračunava sa Republikom Srpskom i njenim rukovodstvom, ubrzava proces integracije na unutrašnjem planu, dok su Hrvati svjedočili njegovom aminovanju demontaže njihovih nacionalnih interesa i otvorenoj dominaciji bošnjačke političke volje. Naravno, srpska strana imala je mnogo veći kapital u borbi za samoodržanje, odbranu dejtonskih temelja BiH i strateško pozicioniranje u procesima koji se odvijaju na zapadnom Balkanu – kaže Vuković.
