Funkcija visokog predstavnika u BiH, utemeljena Dejtonskim sporazumom 1995. godine, u svom dvadesetšestogodišnjem trajanju postala je sama sebi suprotnost, pa se sada ova funkcija, komotno, a da se niko ne uvrijedi, može nazvati „visoka niskost“.
Kada tako jedna funkcija /visoka/ u svom trajanju izgubi smisao, jer nije doslovno sprovodila međunarodni ugovor potpisan u Dejtonu, a parafiran u Parizu, nego mijenjala potpisani sadržaj prema nečijim željama, a na štetu drugih, nije vodila računa o pravu i pravičnosti, onda joj nije ostalo ništa drugo nego da izgubi ugled, da se obesmisli i time dođe do samog kraja trajanja, što se upravo dešava.
Funkcija visokog predstavnika omogućavala je ljudima na toj poziciji da, ne pod plaštom Dejtonskog sporazuma, nego „neke nevidljive, ali izmišljene moći“, bez ikakve odgovornosti rade šta hoće, kako hoće i kome hoće, odnosno bili su „ovlašćeni“ da rade sve kako /ne/treba, i radili su, osim izricanja smrtne kazne.
I naravno, iz tih razloga dolazak novog visokog predstavnika u BiH, koji nije imenovan u skladu sa Dejtonskim sporazumom, neće biti dočekan aplauzom većine naroda dejtonske BiH sastavljene od Republike Srpske i Federacije BiH.
Toga je svjestan i novi visoki predstavnik ili bolje rečeno „kancelar“ za BiH Nijemac Kristijan Šmit.
Pošto je funkcija visokog predstavnika za BiH istrošena i vlastitim postupcima obesmišljena i isprofanisana do skale „visoke niskosti“, novom visokom predstavniku bolje bi odgovarao naziv „kancelar“ za BiH.
Teško je reći koji će biti prvi potezi novog „kancelara“ za BiH, kako će se snaći u „Prodoru na Istok“ /Drang nach Osten/, odnosno na brdoviti Balkan, osim ako od „nevidljive, ali izmišljene moći“ nije dobio upute i smjernice za moguće djelovanje.
Šmit bi, kao visoki predstavnik, ako želi da vrati ugled ovoj funkciji, prvo trebalo da stane pod Krst u Bratuncu koji simbolizije stradanje oko 3.500 srpskih civila, djece i staraca, a potom da produži do Potočara i sa istim pijetetom oda poštu stradalim Bošnjacima.
Pošto su ova stratišta na istom putu, udaljena jedno od drugog nekoliko kilometara, Šmit može da ih posjeti isti dan i da, naravno, nekog drugog dana posjeti mjesto gdje su najviše stradali Hrvati u bh. građanskom ratu.
Ako Šmit prvo posjeti Potočare i zaobiđe bratunački Krst, kao što su to radili njegovi prethodnici, onda je njegova uloga unapred trasirana na štetu sigurno jednog, a možda i dva, od tri konstitutivna naroda u BiH. Time će biti samo nastavljena agonija negiranja realnosti u ovoj, po svemu različitoj i razjedinjenoj, društvenoj zajednici.
Šmit kao Nijemac, koji je „dobio“ dejtonsku ulogu u BiH, trebalo bi i u Šumaricama kod Kragujevca da oda poštu nedužnim đacima i profesorima, koje su njegovi sunarodnici strijeljali 1941. godine. U Spomen-muzeju u Šumaricama danonoćno se pušta tužna muzika u znak sjećanja na stradanje nevinih učenika, dok posjetioci na izloženim fotografijama nijemo posmatraju njihovu mladost.
Šmit će se, istovremeno, naći i u poziciji, ili da Dejtonski sporazum doslovno sprovodi kao međunarodni pravni akt ili da pod pritiskom sprovodi pravila koja mu sugeriše „nevidljiva, ali izmišljena moć“ na koja, prema Dejtonskom sporazumu, nemaju pravo.
Ostaje otvoreno pitanje – zašto je Šmit pristao da bude visoki predstavnik u BiH kada odluka o njegovom imenovanju nije valjana i zašto je prihvatio ovu funkciju kada se dobro zna da dolazi iz zemlje koja funkcioniše prema strogo pravnim normama, a ne po „ad hok“ nametnutim pravilima. Da li i Njemačka u „Prodoru na Istok“ funkcioniše prema interesnim pravilima na Balkanu, a kod kuće se strogo pridržava Ustava i zakona.
Zašto Njemačka insistira da Nijemac bude visoki predstavnik, drugi iz ove zemlje, a četvrti iz istog govornog područja. Je li to novi njemački „Drang nach Osten“ i šta se krije iza njega.
Odgovor na ova i druga nepomenuta, ali veoma aktuelna pitanja, neće dati ni Kristijan Šmit, ni Njemačka, ni Zapad, nego jedinstvo srpskog naroda.
