Građani, prijatelji, sunarodnici, susjedi, komšije… pišem vam duboko povrijeđen i iznevjeren. Shvatite ovo kao moju ličnu ispovijest. Ispovijest susjeda koji će vam pomoći kad god vam zatreba, ali sad sam duboko povrijeđen. Moram ovo da vam kažem, jer me izjeda.
5. juna 2021. zakucan je posljednji ekser na tabut pokojne Bosne i Hercegovine, što se mene tiče. Bio sam mnogo iznenađen događajem iz Konjević polja koji se desio tog dana. Nažalost, iznenađenje je bilo jezivo i strašno, iako sam navikao na svakorazna iznenađenja ovde.
Fotografija kako pada zvonik crkve i snimci rušenja iste urezali su mi duboku ranu u duši, ožiljak koji će ostati biće moj lični spomenik ovom događaju i ovoj mučenoj građevini. Ostaće taj ožiljak da svjedoči da Bosne i Hercegovine više nikad neće biti.
Srušena crkva ostaće kao spomenik onim koji su protjerani i ne mogu da se vrate, a ne mogu ni ovde Bogu da se mole i traže ljubav i milost. Spomenik svih onih kojima nema mjesta u ovoj državi.
Ne mogu reći da sam religiozan čovjek, ali ovo me duboko ganulo. Posle početnog šoka, ovu situaciju sam pokušao da sagledam samo kao čovjek koji nije vjernik, nacionalista, patriota uopšte, objektivno kao građanin države koji ne gaji osjećanja prema „ovim ili onim“.
Shvatio sam da je pravo na strani onih koji ruše, jeste, ima i presuda svih referentnih sudova, to je jasno. Ali otkud u meni toliko gorčine kad sam vidio te scene, zašto me gorčina izjeda na pogled na ove fotografije. Tad shvatih da pravo nije isto što i pravda, nije isto što i poštovanje, ljubav, razumjevanje… Tako sam se osjetio kao žrtva mržnje po ko zna koji put u državi koja mi se nameće kao moja.
Čuj nameće se mržnjom!
Da, ima i to u rahmetli Bosni i Hercegovini, da te mrze, a hoće da te zagrle. Ja kad privlačim nekog sebi ukazujem mu ljubav i poštovanje, smatram da je to normalno. Ne mogu očekivati društvo ljudi koje mrzim, zato ljubav i poštovanje vidim kao jedini spas ljudske rase. Jedini cilj koji može da stvara i uništava, magnetizam koji ne mari za razlike, jedina nada čovječanstva.
Sa druge strane, rušenje i uništavanje je mržnja. Uništavanje bogomolje, mjesta gdje ljudi dolaze da se nahrane ljubavlju…? Nemam riječi da završim ovo poređenje, ne postoji riječ. Kakvi ste to ljudi, izmislili ste goru stvar od mržnje.
Da li možete da shvatite i pojmite šta ste uradili!? Napravili ste spomenik Bosni i Hercegovini, državi ljudi koji su protjerani i ne da im se da vole i stvaraju. Umjesto da ova crkva, ovaj objekat postane spomenik nove države ljubavi i stvaranja, lijek za rane koje ne zarastaju jer, gest ljubavi, sjeme poštovanja na samo par kilometara od stravičnih stratišta. Mjesta gdje je „viša mržnja“ stvorila mnoga stratišta i stvara ih iz vijeka u vijek. Propustili ste još jednu priliku za okončanje mržnje.
Plačem za crkvom, plačem i za državom koje više nema i nikad je neće biti, niti ima nade da će oživiti. Plačem za pravdom, plačem nad mržnjom koju sam vidio taj dan. Vječnaja pamjat.
