Piše Derviš Alić
Kraj životnog ciklusa pruža nam priliku da ostvarimo pomen na vrijedne ljude iz naše sredine i pokušamo sumirati barem dijelić njihove stvaralačke karijere. Cvijan Đapanović, popularni Đapan, nesumnjivo predstavlja jednu od najinteresantnijih, znamenitih ličnosti, koje je iznjedrilo Podrinje. Đapanov životni opus pokušavam sagledati iz perspektive njegovog nekadašnjeg učenika, dugogodišnjeg poznanika (više od 60 godina), poslovnog saradnika i čovjeka koji ga je, sve ovo vrijeme, visoko poštovao i cijenio, od njega mnogo učio i iskreno ga volio. Smatram da čovjek njegove vrijednosti i značaja zaslužuje da bude dostojno predstavljen i zadržan u pamćenju, ne samo naše, nego i generacija koje dolaze.
Cvijan je rođen, od majke Savke Nikolić iz Vitinice i oca Cvike Đapanovića, u pitomom selu Tršić, nadomak Zvornika, 29.07.1929.godine. Za svoj zavičaj vezao je, bezmalo, cio svoj radni i životni vijek, ostao mu trajno privržen i nesebično predan.
Imao je sreću da je u rodnom Tršiću postojala i radila četvorogodišnja osnovna škola, par stotina metara udaljena od njegove kuće. Osnovnu školu završio je do 1941. godine. Nakon rata, završio je Nižu realnu gimnaziju u Bijeljini, a zatim Učiteljsku školu u Tuzli i Višu pedagošku školu u Sarajevu. Studirajući uz rad, završio je Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu. Postdiplomski studij okončao je u Sarajevu i stekao zvanje magistra psihologije, a nakon toga i doktorat iz psihologije. Đapan je ostvario osmi, najviši stepen stzručne spreme po jedinstvenoj klasifikaciji zanimanja i stručne spreme u Bosni i Hercegovini.
Nije se zadovoljio samo formalnim (školskim) oblicima obrazovanja, nego je neprekidno obogaćivao svoja znanja kroz razne neformalne oblike obrazovanja i samoobrazovanja, baziranog na modernoj koncepciji permanentnog obrazovanja. Pasionirano je pratio stručnu i naučnu literaturu, proučavao teorijska naučna ostvarenja i praktične domete u sferi vaspitnoobrazovne djelatnosti i lično je inicirao ili provodio istraživanja u oblasti vaspitanja, obrazovanja i nastave, s naglaskom na praktičnu organizaciju i realizaciju tih procesa i njihovu evaluaciju.
Đapan je uvijek htio, i uspijevao, da bude u toku s osnovnim promjenama koje generišu brži rast nivoa znanja i, po tom osnovu, razvoja nauke, rada i obrazovanja. On je jedan od intelektualaca koji je izgradio svoj sistem odabira sadržaja s kojima želi biti upoznat, pronalaženjem izvora, sredstava i medija kojima će se svrsishodno služiti, određivajući vrijeme kada će to činiti i tehnike sređivanja i korištenja informacija. Sve je to postizao po svojoj dinamici, opušteno, ležerno, bez nervoze i panike. Znao je sve ozbiljno i detaljno odmjeriti i prilagoditi tako da ne narušava ritam svakodnevnog rada, zdravlja i života sebe i svoje porodice.
Đapanova radna karijera započinje po završetku učiteljske škole. Imanovan je za učitelja i upravnika ćetvororazredne Osnovne škole u Kalesiji, gdje ostaje dvije godine, a naredne dvije dogine, na Višj pedagoškoj školi u Sarajevu, završava studij biologije i hemije. Rješenjem Ministarstva prosvjete BiH, predaje biologiju u bihaćkoj gimnaziji, a hemiju u lokalnoj učiteljskoj školi. U Bihaću su ga opčinile tri ljubavi: stari, živopisni grad; prelijepa rijeka- smaragdna ljepotica Una i najveća i najdraža ljubav- mlada učiteljica Draginja Kovačević iz bišćanskog naselja Pritoke. Sljedeće godine, tek oženjen, radi rješavanja stambenog pitanja prelazi u Osnovnu školu u Kulen Vakuf, gdje ostaje samo godinu dana. U Kulen Vakufu se rodila njihova kćerka Miljana.
Naredenu školsku 1956./57. gdinu provodi u Kuzluku, gdje predaje tri nastavna predmeta- biologiju, hemiju i fizičko vaspitanje. Njegovim dolaskom je vidno osvježio cjelokupnu kozlučku sredinu, donoseći sa sobom duh elana, pozitivnih promjena, ozbiljnosti i organizacije. Duboko vjerujem da je, u toj školskoj godini, mladi Đapan svojom fizičkom pojavom, izgledom, ponašanjem, ozbiljnošću i odgovornošću u pšristupu radnim obavezama, stručnim pedagoškim potencijalom, neposrednošću i uljuđenošću u komunikaciji s učenicima, roditeljima i lokalnim stanovništvom, dao snažan doprinos uspjehu i pozitivnim promjenama u školi, podizanju njenog ugleda kod učenika, roditelja, mještana i tadašnje Opštine Kozluk. Jednostavno je zračio pozitivnim idejama i energijom svuda gdje se kretao, njega sde slušalo, uvažavalo i slijedilo. Đapanu se vjerovalo.
Naredne tri godine radio je kao direktor Osmogodišnje osnovne škole u Velikoj Kladuši, a 1960. godine definitivno se vraća u svoj zavičaj, na poziciju direktora škole u Kozluku. Tu, s novim sikustvom, energijom i entuzijazmom, doprinosi razvoju škole i njenog okruženja. Izgrađena je nova školska zgrada, značajno je porastao broj učenika i prosvjetnih radnika, unaprijeđen vaspitnoobrazovni rad u nastavi i vannastavnim aktivnostima, poboljšani uslovi stanovanja nastavnog osoblja, a škola se još bolje integrisala u svoje društveno okruženje.
Đapan, kao uspješan prosvjetni radnik, direktor, pedagog i već afirmisan društvenopolitički radnik, postaje poznat i priznat na pšodručju opštine Zvornik, kojoj se već pripojila nekadašnja opština Kozluk. Na opštinskim izborima 1963. godine izabran je za predsjednika Skupštine opštine Zvornik, s dvogodišnjim trajanjem, a po isteku tog perioda reizabran je na novi četvorogodišnji mandat. Na ovoj poziciji je proveo polovinu mandata i na izričit lični zahtjev vratio se radu u struci. Polovinom 1967. godine postavljen je za direktora Osnovne škole „Braća Skopljaković“ u Zvorniku.
Na dužnosti predsjednika skupštine grada doprinjeo je demokratizaciji rada ove institucije, njenih organa i tijela, napuštajući dotadašnju praksu da predsjednik prima sve stranke i da se bavi operativnim poslovima iz domena odgovornosti organa uprave. Na pitanja saradnika i prijatelja: „Šta radiš na dužnosti predsjednika?!“, nudio je lucidan i šeretski odgovor: „Razvlašćujem predsjednika Skupštine opštine!“ Sasvim moderan i logičan pristup, koji mnogi u tom trenutku nisu razumjenli.
U direktorskom mandatu uspio je, uz pomoć i punu podršku društvene zajednice, izgraditi savremen i funkcionalan školski prostor, koji je u cjelini zadovoljio potrebe osnovnog obrazovanja u gradu i prigradskim naseljima. Tom poduhvatu treba dodati i specijalnu osnovnu školu za djecu ometenu u razvoju. Dotadašnje dvije osnovne škole se spajaju u jednu, pod imenom „Mitar Trifunović- Učo“.
Zamjenom školske zgrade sa Srednjoškolskim centrom i izgradnjom još jedne savremene zgrade, trajno je riješeno pitanje smještaja škole u centru Zvornika. Kao dokazan djelatnik u nastavnom procesu, pedagoškom radu i obrazovnom menadžmentu, Đapan je izabran za direktora te jedinstvene osnovne škole.
Kompletirao je odgovarajuću stručnu službu, unaprijedio kvalifikovan rad u nastavnom procesu i usavršavanje svih prosvjetnih radnika. Škola je postala prepoznatljiva, ne samo na području Opštine Zvornik, nego mnogo šire- u regiji i Bosni i Hercegovini.
Njegova ideja i koncept predstavljali su osnov stvaranja Zajednice osnovnih škola Opštine Zvornik, pod nazivom „25. maj“. Bio je to izuzetno važan korak u unaprijeđivanju osnovnog obrazovanja. Nije se tu radilo o stvaranju neke formalne birokratske tvorevine, u kojoj će se neko „uhljebiti“, nego o promišljenom modelu, prije svega zajedničkog stručnog planiranja, konsultacija i dogovaranja zajedničkog djelovanja, unaprijeđivanja vaspitnoobrazovnog procesa, racionalnijeg korištenja kadrovskih, finansijskih i drugih resursa, a naročito upoznavanja i zbližavanja prosvjetnih radnika i razmjene iskustava iz nastavnog procesa. Zajednica je predstavljala dobrovoljno prihvaćen okvir, u kojem se gradilo zajedništvo, demokratska klima, međusobno pomaganje i uvažavanje, a posebno jedinstven nastup u odnosu prema društvenopolitičkim zajednicama. Direktor Zajednice je trebao da planira, usmjerava i vodi zajedničke poslove, d abude koordinator i osoba koja će stručno, argumentovano i autoritativno zastupati zajednicu. Stoga ne čudi da je Cvijan Đapanović izabran na tu dužnost kao najprihvatljivija i najpoželjnija ličnost. Iza njega je stajalo visoko stručno obrazovanje, bogato pedagoško iskustvo, društveni ugled, demokratska i humanistička komunikacija i druge osobine koje krase pravog pedagoga i modernog direktora. Samo možemo pretpostaviti od kolike je važnosti i koristi za nove i mlade kolege- direktore bilo da snjim rade i od njega imaju priliku da uče. A od Đapana se, zaista, imalo i moglo mnogo naučiti.
Đapan je tokom svog formalnog obrazovanja, a posebno u dugogodišnjoj pedagoškoj praksi ispoljavao naglašenu radoznalost i interes za stručno obrazovanje i naučnoistraživački rad. Kao predavač, psiholog i direktor, bio je svjestan da se u vim područjima i djelatnostima života odvija veoma ubrzan proces porasta i multiplikacije znanja i na njemu zasnovanih ubrzanih promjena u nauci i praksi. Vaspitnoobrazovna djelatnost, u kojoj je ostao do kraja svog radnog i životnog vijeka, mora stalno preispitivati svoju poziciju, obaveze i odgovornosti da adekvatno i kreativno reaguje na promjene i izazove s kojima se suočava. Đapan je, svjestan tih novih zahtjeva, stvarao nužne uslove da, kako on- tako i njegove kolege i saradnici, mogu povoljnije i brže doći do knjiga, stručnih publikacija, elektronskih medija, a na kraju i do korištenja svih mogućnosti globalne informativne mreže- Interneta u ličnom obrazovanju. Stečena znanja u svom obrazovanju i svom radnom iskustvu je dijelio s drugima.
Đapan je objavio desetak stručnih i naučnih radova. Dva rada (Racionalizacija nastave prirodnih nauka i Programiranje i vrednovanje- uslov racionalizacije) namijenjena su djelatnicima, školama i ostalim institucijama koje tretiraju vaspitnoobrazovni proces i nastavu. Nekoliko radova (Naučite biti srećni, Psihologija svakidašnjeg života, te Razgovor sa psihologom) namjenio je najširem krugu čitalačke publike, zapravo svakom čovjeku koji smjera opstati zdrav, slobodan, kreativan, normalan i srećan u turbulentnom vremenu kojem svakodnevno svjedočimo. O navedenim radovima potencijalnim čitaocima mogu kratko poručiti: pročitajte sve, bićete fascinirani sadržajem, originalnošću, načinom prezentacije, porukama i uputama autora za rješavanje problema s kojima se svakodnevno suočavamo. Osebujnost i unjedljivost Đapanove naracije o vrlo složenim i apstraktnim psihološkim pojmovima i procesima je prosto fascinantna, atipična i neponovljiva, oduševljava čitaoca izloženom argumentacijom i jednostavnošću.
Od rane mladosti do duboke starosti, Cvijan Đapanović je aktivno sudjelovao u društvenopolitičkim procesima svoje zemlje i svog vremena, slijedeći put istine, pravde, humanizma i progresa. Bio je sudionik, sada već legendarnih, saveznih omladinskih radnih akcija (izgradnja pruge Brčko- Banovići i Šamac- Sarajevo, Savskog nasipa i autoputa „Bratstvo- jedinstvo“), u aktivnosti omladinskog pokreta, Saveza komunista Jugoslavije, Socijalsističkog saveza i skupštinama društvenopolitičkig zajednica (Opštine Zvornik i SR BiH, kao odbornik, predsjednik i poslanik).
Za svoj rad dobio je visoka društvena priznanja: Zvanje udarnika i udarničku značku za doprinos na radnim akcijama (četiri puta); Plaketu i Povelju Kupštine opštine Zvornik, za poseban doprinos društvenopolitičkom razvoju Opštine Zvornik; Nagradu „Hasan Kikić“, najveću republičku nagradu za doprinos obrazovanju; Orden rada sa zlatnim vijencem, najveće radno priznanje Predsjednika SFRJ; Uvršten je u knjigu Znamenitih ličnosti BiH.
Ovom prilikom želim naglastiti nekoliko osobina koje, po mom mišljenju, oslikavaju lučnost dr. Cvijana Đapanovića:
Priroda mu je izdašno podarila psihofizičke osobine (tjelesni i mentalni sklop), koje su mu omogućile da je u socijalnom okruženju- porodici, školi, društvenoj sredini, a posebno u vaspitanju, mogao razvijati i unapređivati ostale aspekte svoje ličnosti. To, naravno, implicira svjesnu aktivnost u tom procesu.
Od svoje mladosti do kraja života, održavao je kontinuitet interesovanja za sticanje novih saznanja o nauci, društvu i ljudskom mišljenju. Kroz institucionalne i neformalne oblike obrazovanja i samoobrazovanja neprekidno je bogatio i usavršavao fond znanja i sposobnosti da se stečenim znanjem uspješno služi u radu i životu.
Bezmalo je cio svoj radni i životni vijek proveo u vaspitnoobrazovnom procesu, procesu svestranog razvijanja mladih i odraslih ličnosti, koje će uspješno preuzimati i nositi svoje društvene uloge, zadatke i odgovornosti. Tu misiju je vršio na opštedruštveno zadovoljstvo.
Đapana krase u društvu visoko cijenjene osobine: vjerodistojnost, predanost, upornost, sistematičnost, kreativnost, ozbiljnost i odgovornost u radu, kojima se može podičiti mali broj ljudi. Za mlade koji namjeravaju smisao svog radnog vijeka ostvariti u vaspitnoobrazovnoj djelatnosti, bio je inspirativan i zahvalan primjer, koji treba pomno slijediti. Đapan je bio sasvim otvoren i spreman svoja znanja i iskustva podijeliti sa svima koji za to pokazivali ozbiljan interes.
U ulozi predavača pred učenicima ili bilo kojim auditorijem, Đapan je ispoljavao dva najbitnija kvaliteta: odlično poznavanje izložene tematike i savršeno poznavanje prezentacijskih tehnika. Svojim predavačkim nastupom je zaokupljao, plijenio i motivisao slušaoce da se potpuno usredsrede na predavanje i ne osjete zamor i dosadu, kakvu počesto izazivaju nedovoljno pripremljeni predavači. Za takvim predavačkim sposobnostima naprosto vape naše škole, od osnovnih do visokoškolskih ustanova.
U komunikaciji sa sagovornicima, Đapan je bio direktan (in media res), otvoren za naove ideje i stavove, ali istrajan u ponudi i odbrani svojih razmišljanjam ako je uvjeren u njihovu argumentovanost. Spreman je bio korigovati sopstvene stavove u suočavanju s uvjerljivijim argumentima saradnika.
U stručnim i političkim raspravama nikada nije „pjenio“. Nastupao je sasvim opušteno, uljudno i šarmantno, što je djelovalo smirujuće na ratoborne i dosadne diskutante. U raspravi nije vrjeđao, podcjenjivao niti omalovažavao sagovornika. Pokušavao je usmjeriti diskuciju u pravcu koje vodi riješenju.
U svakodnevnom ponašanju, kretanju, oblačenju, ophođenju, Đapan je bio gospodin „par excellance“. Oni koji ga nisu poznavali dovoljno dobro mogli su ga smatrati samodopadnim, zatvorenim ili odbojnim. Takvi su bili sasvim u krivu. Moja iskustva svjedoče o rijetko pažljivom, korektnom, pristojnom i uljudnom čovjeku u ophođenju sa svakom dobronamjernom osobom. Bio je human i spreman pomoći slabom i nemoćnom, ali ponosan i dostojanstven u zaštiti svoje osobnosti, bez udvaranja i podilaženja moćnim i uobraženim.
Od svoje mladosti davao je zapažen doprinos obnovi i razboju nekadašnje domovine (SFRJ). Borio se za bratstvo, jedinstvo i ravnopravsnost svih naroda i narodnosti, njihovu slobodu, bolji i srećniji život. U društvenopolitičkoj i profesionalnoj aktivnosti, svojim postupcima nikada nije narušio primarna stanovišta, ni svoje uvjerenje po tim pitanjima. Do posljednjeg časa zajedničke države, s pravom se zalagao za njeno očuvanje i miran život na ovom prostoru, ali su bili jači i „ubjedljiviji“ oni koji su imali višak oružja, a manjak mudrosti. Evo nekih poruka koje je Đapan slao „bogovima rata“: „…Nemojte nas razdvajati više. Svi smo isti iz svake ulice. Svo prokletstvo neka se izbriše. Članovi smo jedne zajednice. Srbin, Hrvat, Bosnjak ili Lala. Zar krv nije u venama ista?! Manite se, ljudi, više zala. Da bi savjest vaša bila čista… Poštujmo mi vjere i nacije. Al’ čovještvo ipak je važnije. Niko nije bliži od komšije. Držimo se opet kao prije.“
Cjelokupan politički i lični život, Đapan je proveo u BiH i svom Podrinju, na razdjelnici svjetova i civilizacija, vjera i običaja, bogatstvu različitosdti i spremnosti da se one shvate, razumiju i poštuju. Hrabro se i iskreno zalagao da BiH i Podrinje ostanu i dalje prepoznatljive destinacije mirnog, zajedničkog, slobodnog i ravnopravnog, multietničkog, vjerskog i kulturnog života svih građana. Poručivao je to svojim patriotskim pjesmama, onima koji se to tiče.
Potpunijom analizom Đapanovog rada, života, društvenog angažmana, stavova koje je iznosio, zastupao i branio, možemo jasno prepoznati nekoliko konstanti koje se svode na sljedeće:
Čovjek kao pojedinac, kao ličnost svestrano razvijen i slobodan, zdrav, kreativan i srećan, predstavljao je cilj i smisao Đapanovog profesionalnog, naučnog, društvenog, kulturnog i humanističkog interesovanja. To ljudsko stvorenje (kao dijete u svom psihofizičkom razvoju, u vaspitnoobrazovnom procesu i u svom djelovanju kao formirana ličnost) mora biti u fokusu pažnje, djelovanja i odgovornosti svih relavantnih društvenih faktora;
U podizanju djece i njihovoj pripremi za budući kreativni i odgovoran rad, Đapan je naglašavao nezamjenjivu ulogu, odgovornost i značaj porodice. U toj primarnoj društvenoj ćeliji, on je prepoznao veoma bitnu kariku koja je, u lancu svih drugih činilaca, imala nezamjenjivu ulogu izgradnje svestrane ličnosti, kao cilja vaspitanja;
Đapan je, po svom profesionalnom usmjerenju, praktičnom vaspitnoobrazovnom angažmanu, znanju i iskustvu, tragalačkom i kreativnom djelovanju, bipo kvalifikovan i pozvan da gradi, održava, razvija i unapređuje školu, kao društveno određenu i verifikovanu instituciju za vaspitanje i obrazovanje. Njegovi poznati i priznati rezultati na tom području potvrđuju da je ispunio svoju misiju;
U svakodnevnom angažmanu djelovao je promišljeno, pripremljeno, jasno, otvoreno, iskreno i pošteno. S njim si uvijek bio načisto. Nisi morao nagađati o tome šta hoće, kako, zašto i kada. Bilo je sve transparentno. Uvijek je bio spreman obrazložiti, diskutovati, braniti ili osporavati neka rješenja, ukoliko vode ka naprednijem, boljem i humanijem. Odlikovala ga je prepoznatljivost, uvjerljivost i postojanost stavova. To imaju sposobne i stabilne ličnosti;
Korektnost u komunikaciji svake vrste bila je vrlina koju je Đapan njegovao i ispoljavao u svakodnevnom radu i životu. Poštovao je druge i znao je cijeniti sebe. Čuvao je i branio svoj dignitet, ponos, navike i običaje. Pri tome nije bio opterećen time šta drugi misle, tračevima ili drugim oblicima zavisti. On je izgradio odgovarajuće odbrambene mehanizme, svodeći tako na minimumu stres i frustraciju. Upražnjavao je ležernost, pošalicu, humor i sve oblike razbibrige. Sve umjereno i primjereno datoj situaciji.
Đapan je atipično prihvatio i proveo svoju četvrtu životnu dob- duboku starost, koje se svi manje- više plaše i od nje zaziru. Proživio ju je kao da ga se ne tiče, vodeći aktivan život i upražnjavajući fizičke aktivnosti. Do kraja života je održao zavidnu umnu kondiciju (planirao je aktivnosti, čitao, pisao, govorio za medije, savjetovao i komunicirao svoje klijente i prijatelje), vodeći sasvim uredan porodični i društveni život, spreman za šalu i zabavu. Tako organizovan, sa sadržajno raznovrsnim i bogatim životom, živio je relaksirano i zdravo, prkoseći godinama koje nisu umanjile njegov optimizam, snagu i volju za životom.
Cvijan Đapanović je bio paradigma mog izbornog poziva, moje odlučnosti i upornosti da izbor pedagoškog poziva realizujem u izuzetno teškim uslovima. Na moju žćalost, životne su okolnosti moj radni vijek usmjerila drugim pute, Ipak, ma gdje bio i šta god radio, u sebi sam nosio ideje začete u davnim osnovnoškolskim dabnima, a koje su nastale u prevom susretu s mojim nastavnikom i razrednim starješinom, Cijanom Đapanovićem- Đapanom. Oduvijek sam ga izuzetno cijenio, volio i poštovao.
Čitaocima ovih redova poručujem da život proverdu onako kako nas je Đapan poučavao, radujući se svakom novom danu i prkoseći izvjesnom kraju. Odlično je poznavao tu tajnu životnu formulu.
Zato mu dugujemo vječnu zahvalnost i dostojanstven pomen.
