Dvadesetšestogodišnja politička zbivanja u BiH, opterećena visokim predstavnicima, PIK-ovima i ostalim samozvanim tijelima, trebalo bi da sarajevskoj političkoj grupi bude putokaz da rješenje BH problema ne traže izvan ove zemlje nego u dogovoru konstitutivnih naroda, odnosno zvaničnih predstavnika Republike Srpske i Federacije BiH, koje su potpisima u Dejtonu omogućile nastavak političkog života BiH.
Piše: Miodrag Gutalj
I dok je bošnjačka politička elita u iščekivanju da se američki predsjednik DŽo Bajden pojavi iza brijega „na bijelom konju“ da ih uvjeri da će već podijeljena BiH na Republiku Srpsku i Federaciju BiH, ostati nedjeljiva i suverena, dotle, na veliku žalost pomenute elite, visoki predstavnik postepeno, ali sigurno „ispada“ iz BH sedla na koje je „zajahao“ prije punih 12 godina.
Dok „sedlanje“, prema sarajevskim očekivanjima, dugo traje, jer američki predsjednik Bajden ima mnogo prečih poslova po svijetu od ispunjavanja želja grupe bošnjačkih političara, i dok se istovremeno visoki predstavnik oporavlja od šoka koji je doživio podnoseći svoj, samo svoj, jednostrani i samohvaljeni šestomjesečni izvještaj Savjetu bezbjednosti UN, bošnjački političari i dalje gledaju „preko brijega“, nadajući se da će im neko ispuniti želje.
Visoki predstavnik bi po nekom normalnom slijedu događaja trebalo da prije podnošenja izvještaja Savjetu bezbjednosti usaglasi „svoj“ izvještaj sa zvaničnim organima Republike Srpske i Federacije BiH kako bi se sa uravnoteženim stavom predstavilo realno političko stanje u BiH.
Ovako, bez usaglašenih stavova, visoki predstavnici su godinama namjerno poturali „kukavičije jaje“ Savjetu bezbjednosti, uglavnom, istom pričom protiv rukovodstva Republike Srpske i predstavnika hrvatskog naroda, ne uključjući tu Željka Komšića koji nikoga ne predstavlja, osim što je politički potrčko lidera SDA Bakira Izetbegovića.
Paralelnim izvještajima koje Republika Srpska dostavlja Savjetu bezbjednosti o političkim prilikama u BiH uzdrmana je pozicija visokog predstavnika čija je uloga zaista nepotrebna u izgradnji BiH, osim ako neko iz sjenke putem kancelarije OHR-a diktira njenu razgradnju.
A, da bi se zaustavila dalja razgradnja, srpska strana je prva iskoračila i ponudila razgovore između političkih predstavnika Republike Srpske i Federacije BiH o funkcionisanju BiH na osnovama izvornog Dejtonskog sporazuma.
Naravno, kao i u svakoj ozbiljnoj državi, Narodna skupština Republike Srpske prethodno ozakoni platformu, čime daje puni legitimitet razgovorima sa partnerima iz Federacije BiH.
S druge strane, ponuđene razgovore o daljem funkcionisanju BiH, bošnjački političari su dočekali kao napad na suverenitet BiH i njenu dalju razgradnju.
SDP-ov Denis Bećirović odmah je reagovao na prijedloge iz Republike Srpske, odbacivši bilo kakve razgovore, zavapivši da je neophodno „formirati pokret za zaštitu nezavisne, suverene, nedjeljive i demokratske države BiH“.
Bećirović zaboravlja da je i Titova Jugoslavija imala sve navedene prefikse, uz dodatne koje je svjesno izostavio, a to su – socijalistička, avnojevska, narodna, nesvrstana i, naravno, republika.
Dakle, Jugoslavija, koja je ispred imena imala nazive – republika, nezavisna, suverena, nedjeljiva, demokratska, socijalistička, narodna i nesvrstana, raspala se kao da nikada nije postojala. Raspala se, jer je, uslovno rečeno, nisu željeli Slovenci, Hrvati, Makedonci i tadašnji muslimani, a sadašnji Bošnjaci.
Kako onda da opstane Bećirovićeva, kako je on svojata, „država BiH“, koju po bošnjačkim mjerilima ne žele Srbi i Hrvati.
Bošnjačkoj ili bolje reći sarajevskoj političkoj grupi, uključujući Bećirovića, bilo bi razumnije da se u razgovorima sa zvaničnim predstavnicima Republike Srpske i hrvatskog naroda definišu moguća rješenja u vezi sa opstankom Bećirovićeve „nezavisne, suverene, nedjeljive i demokratske države BiH“.
Vlastitim lamentiranjem nad „državom BiH“, čiji se prefiks zloupotrebljava, jer ne postoji u Aneksu četiri Ustava BiH, Bošnjaci su svjesni da sa strane neće doći toliko željena politička pomoć, ali i dalje traže utjehu u nerealnim vizijama, a možda i naručenim komentarima već potrošenih i penzionisanih političara i naučnih radnika poput Stjepana Mesića, Jadranke Kosor, Azema Vlasija, Slave Kukića i drugih, da im svojim umovanjem donesu jedinstvenu BiH, iako odavno nemaju nikakav uticaj na politička zbivanja.
Dvadesetšestogodišnja politička zbivanja u BiH, opterećena visokim predstavnicima, PIK-ovima i ostalim samozvanim tijelima, trebalo bi da sarajevskoj političkoj grupi bude putokaz da rješenje BH problema ne traže izvan ove zemlje nego u dogovoru konstitutivnih naroda, odnosno zvaničnih predstavnika Republike Srpske i Federacije BiH, koje su potpisima u Dejtonu omogućile nastavak političkog života BiH.
Uprotivnom, iznad Sarajeva će nezaustavljivo kružiti i bauk tvrdnje britanskog diplomate i profesora Timotija Lesa da će „zaokruživanjem nacionalnih država Republike Srpske i Zapadne Hercegovine biti riješeno pitanje Balkana“, kao i razni non pejperi o mirnom razdruživanju već razdružene BH zajednice.
