Čuveni profesor Kosta Vujić je rekao: ,,Nešto mi govori da će se u budućnosti o meni znati samo po tome što sam bio profesor sjajnih budućih imena”.
I bilo je tako. Njegovi đaci su bili Jovan Cvijić, Jaša Prodanović, Mihailo Petrović Alas…
Primjeri izuzetnih profesora nas podsjećaju koliko su obrazovanje i ljudi koji ga prenose važni.
Međutim, veliki primat u degradiranju ove profesije u posljednje vrijeme ima društvo koje dozvoljava da ova profesija učitelja, i ustanova zvana škola, koja od davnina važi za drugog roditelja, za drugu kuću, na nimalo human način podliježe javnim debatama, prozivkama, optužbama, skrnavljenjem njenog temelja, njene srži i jedinstvenosti.
Degradiranje onih koji uče djecu je kao da sam sebi upisuješ jedinicu u dnevnik.
Vraća se kao bumerang.
Na izgradnju dostojanstva profesije bitno utiče svaki učitelj, nastavnik za sebe i to svojim stavom, ljubavlju prema profesiji, odnosom prema učenicima i kompetentnim znanjem i svojim moralnim stavom.
Koliko su značajni oni koji prenose znanje najbolje govore primjeri učitelja, nastavnika i profesora koje učenici obožavaju i sjećaju ih se i za koje i poslije nekoliko decenija pričaju kako su uticali na njih da donesu neke bitne životne odluke, steknu dobre navike i znanja, da čitaju knjige, zavole matematiku, počnu da treniraju košarku, steknu samopouzdanje, upišu određeni fakultet.
Djeca se izuzetno vezuju za svoje učitelje, a škola je kao proširena porodica. Dobar učitelj, nastavnik ili profesor prepoznaje talente, sposobnosti ali i probleme koje dijete ima.
To je zato jer dijete najviše vremena provodi sa učiteljem.
Učitelj je poslije roditelja najvažnija figura za identitet djeteta, koja mu prenosi vrijednosni sistem.
Ono što su roditelji kod kuće, učiteljica je u školi. Ona vezuje đacima pertle dok još ne nauče sami, pozajmi pare za užinu kad mama zaboravi da napravi sendvič, utješi dijete kad plače jer je palo i povrijedilo koljeno. To je osoba koja dočekuje svakog čovjeka u jednom od najvažnijih dana u njegovom životu, kad kreće u školu.
Da li se pravi učitelj postaje ili se neko rađa sa takvim osobinama, teško je pitanje. No, neko sa kim se uči kako se čita život i kako se pišu stranice ljubavi i povjerenja, neko koga i u poznom životnom dobu još uvijek možemo nazvati tim imenom, to je PRAVI UČITELj. Ono što nas zanima jeste odgovor na pitanje: „Da li djeca, roditelji i društvo danas mogu da poštuju i uvažavaju učitelja?“
Odgovor je: ,,Da‘‘.
Djeca i roditelji prepoznaju i poštuju trud i znanje, ali veliki ljudi nikada nisu radili stvari zbog javnog priznanja ili povlastica. Sreća jeste u tome da čovjek radi ono što voli i da vidi rezultate svog rada. U ovom slučaju, to su zadovoljna, obrazovana djeca koja usvajaju pravilne moralne norme i vještine za život. I ako jedno dijete dobro usmjerimo, dovoljno je da kažemo da je naš život imao smisao i svrhu. Kada ih ima na hiljade, svrha je ispunjena u potpunosti.
Nijedan poklon na ovom svijetu nije ljepši od njihovih toplih osmijeha i vedrine u očima, zahvalnošću u srcima i odlukama koje donose za svoj dalji život, to nikada nije imalo, niti će imati cijenu. A što nema cijenu, ne može se ni kupiti, tako da pravi učitelj dobija ono što drugi ne mogu ni da kupe.
Polemika oko materijalnih stvari je uzela primat nad duhovnim, moralnim vrijednostima – odlukom društva, čemu u ovom tekstu zbog istinske ljubavi prema profesiji o kojoj je pisano, neće biti mjesta, jer o ukusima ne treba raspravljati, sve je na kraju u oku posmatrača.
UČITELjI OŠ SVETI SAVA
