Ekipa RTRS-a, novinar Branimir Đuričić i snimatelj Siniša Jalić proveli su noć u Centru urgentne medicine Univerzitetsko kliničkog centra Republike Srpske, gdje su prisustvovali intervenciji ljekara, koji su spasavali pacijente sa najtežim oblicima oboljenja od virusa korona.
Svoje impresije podjelili su sa nama u Jutarnjem programu.
- I zaplašen sam i ohrabren viđenim. Zaplašen, jer nema više slobodnih bolničkih kreveta, veliki broj mladih ljudi je tu. Prisustvovali smo u tri slučaja reanimaciji, srećom uspješnoj, ali kada sve to vidite, da bolest postoji, i da je jako teška. Ohrabren sam s kakvom lakoćom prilaze svim tim situacijama, i našli su vremena i za nas. Kada spasu život, nastavljaju dalje, kao da ništa nisu uradili. Smatraju to svojim poslom, obavezom – naglasio je novinar RTRS-a Branimir Đuričić.
Snimatelj Siniša Jalić kaže da se nije susretao sa ovakvom vrstom „neprijatelja“. - Stariji sam snimatelj, i po godinama i po iskustvu, ali potpuno nešto novo. U ratu smo znali gdje je neprijatelj, a ove je sada svuda oko nas. Zdravstveni radnici su poput „mrava“, šest, sedam ih je oko pacijenta, i odmah prelaze na drugog. Velika većina je mladih ljudi, i nije im ništa teško, dočekali su nas nasmijani, tako su nas jutros i ispratili -ističe Jalić.
Kako ističu, treba samo izdržati smjenu u specijalnom odjelu, s kojim se ulazi u kovid odjeljenje. - Divim se tim ljudima, jer poslije 15 minuta u specijalnom odjelu toliko sam bio oznojen, naočale zamagljene. Pitam sebe i sada kako oni izdrže iz dana u dan – nastavlja Đuričić i priča i jednu anegdotu koja ga je razveselila:
- Prilazimo u jedno od odjeljenja intezivne njege, i nakon pet-šest minuta pitam jednu doktoricu da se predstavi. „Dragi Branimire, ja sam Sanja, tvoja školska drugarica“. Eto, nisam uspio prepoznati Sanju Jeličić, sa kojom sam proveo najljepše godine svog života u školi -kaže Đuričić.
Ipak, kako ističu, ono što nije dobro, jeste razočaranost zdravstvenih radnika, što i danas, godinu dana poslije pandemije, mnogi ne vjeruju u virus koronu.
- Dočekali su nas kao najrođenije, i kako kažu dobro je što ste došli da prikažete svima onima koji ne vjeruju u virus koronu. Bolest je tu, teške kliničke slike, najmlađi pacijent kod nas je bio 1986. godište – dodaje Đuričić.
Pre ljihovom mišljenju, svi odjeli su jako teški, i teško da bi ponovili ovakvo iskustvo. - Smjene su 12 časova se radi, 24 slobodno. Iako sam se dobrovoljno javio na zadatak, mislim da ne bi bio spreman da sutra opet idem na UKC. Naravno, ukoliko neka sila prilika ne bi uslovila – zaključuje Đuričić.
Jalić kaže da bi mogao opet na UKC, ali da je jako teško to sve podnositi i pitanje je koliko bi i sam izdražao u takvom ambijentu. - Ti ljudi su i naši heroji, sa njima bi krenuli u vatru i vodu, podrška svima zaposlenim na UKC – zajednički su poručili Branimir Đuričić i Siniša Jalić, poslije noći provedene na UKC Republike Srpske.
