Piše: Milorad GUTALj
ZVORNIK, 12. DECEMBRA – O BiH, koja nikada nije imala svoju državnost – naočito hiljadugodišnju, osim što je prvi put u bivšoj Jugoslaviji doživjela neku vrstu političke samosvijesti i emancipacije, sve su do sada, što su imali, rekli i predstavnici Republike Srpske i Hrvatskog narodnog sabora i bošnjačke stranke iz političkog Sarajeva.
O BiH, ovakvoj kakva jeste, rekla je većina zemlja svijeta koje imaju ili nemaju svoje predstavnike u ovoj zemlji.
I narodi koji žive na geografskom prostoru ove zemlje rekli su početkom devedesetih godina prošlog vijeka koliko im je draga BiH kada se referendumske ili političke odluke donose preglasavanjem ili neuvažavanjem interesa drugog naroda, odnosno kada jedan narod želi da dominira nad druga dva naroda, ili dva nad jednim. Svejedno.
Da se ukratko sažme ono najbitnije što je do sada rečeno kakvu BiH žele Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
U postratnom ili Dejtonskom periodu Republika Srpska se zalaže za ustavno-pravni poredak BiH kakav je definisan Dejtonskim sporazumom – sa svim entitetskim nadležnostima koje su definisane i potpisane 21. novembra 1995. u Dejtonu, a parafirane iste godine 14. decembra u Parizu.
Hrvatski narodni sabor želi dejtonsku BiH u kojoj bi Hrvati trebalo da biraju svoje predstavnike u organima vlasti, bez toga da im većinski narod, odnosno Bošnjaci nameću nekoga koga Hrvati nisu birali. Hrvatski narodni sabor želi izmjene Izbornog zakona kojim bi Hrvati na izborima birali svoje predstavnike.
Predstavnici bošnjačkih političkih partija, ili političko Sarajevo, ništa od rečenog ne žele niti uvažavaju.
Politički predstavnici Bošnjaka žele unitarnu BiH bez Republike Srpske i Federacije BiH. Dakle BiH, sasvim suprotnu dejtonskom Ustavu, u kojoj bi Bošnjaci primarno odlučivali o svim bitnim i nebitnim pitanjima, naravno, uz miks poneke „ikebane“ iz srpskog i hrvatskog naroda.
Bošnjaci bi željeli zavnobihsku BiH, kao početnu osnovu nekakve državnosti, ali bez uvažavanja temeljne odluke ZAVNOBiH-a u kojoj se navodi da je BiH zajednica ravnopravnih naroda Hrvata, Srba i muslimna.
Bošnjaci bi dakle iz ZAVNOBiH-a zadržali nekakvu virtuelnu državnost BiH, koju ni u avnojevskoj Jugoslaviji nije imala, a odbacili zavnobihsku ravnopravnost tri naroda u kojoj se kaže da BiH nije ni srpska ni hrvatska niti muslimanska nego i jednih i drugih i trećih.
Bošnjacima ravnopravna na temeljima ZAVNOBiH-a BiH ne odgovora. Rado bi sadašnji naziv BiH preinačili u Bosnu ili Bog zna kako, i zadržali je samo za sebe sa svim prerogativima vlasti. Samo im u tome još smetaju Srbi i Hrvati.
Hrvati, tačnije predstavnici hrvatskog naroda, nasjeli su na bošnjačku referendumsku prevaru 1992. godine, kada su zajedno izašli i glasali za nezavisnu BiH, neuvažavajući stav srpskog naroda koji nije želio izdvajanje iz ondašnje, kako su je Hrvati i muslimani zvali – krnje Jugoslavije.
Tada su Hrvati i muslimani stvorili BiH, ali na krnjem referendumu.
Hrvatski narodni sabor ne želi više da ponovi istrorijsku grešku i da opet povjeruje slatkoriječivom političkom Sarajevu o zajedničkom suživotu u građanskoj BiH, čiji je ondašnji predstavnik muslimana govorio da „do podne misli jedno, a po podne drugo“. A, ko razmišlja tako, ne može mu se vjerovati.
Da Hrvati ne mogu vjerovati više nikome, dokaz je da je sarajevsko-bošnjački Hrvat izabran nekakvim građanskim glasovima za njihovog predstavnika, koji je sve, osim onoga što bi trebalo da bude – da prema Ustavu zastupa interese hrvatskog naroda u BiH.
Dakle, u BiH zajednici stavovi konsitutivnih naroda o funkcionisanju BiH su poprilično suprotstavljeni. Geneza suprotstavljenih stavova leži u tome što se nepoštuje izvorni Dejtonski sporazum. A, da bi bilo koja država funkcionisala, pa i BiH, mora se pridržavati strogo važećeg Ustava i zakona. Važeći Ustav za BiH je Dejtonski sporazum, čijoj se primjeni javno suprotstavlja političko Sarajevo.
I ministar inostranih poslova u Savjetu ministara Bisera Turković, koja personifikuje bošnjačku politiku, zalaže se za ukidanje Republike Srpske, pozivajući strance da se umiješaju u proces stvaranja unitarne BiH. Ona dodaje, kako prenose mediji, da može da zamisli da budu ukinuti entiteti, te da je to moguće „voljom naroda i sa podrškom sa strane“.
Turkovićeva, izgleda, ne sabira do tri.
Volju tri naroda u BiH ne predstavljaju samo Bošnjaci, kako bi želio „biser“ iz SDA. Na njenu žalost o sadašnjoj sudbini BiH pitaju se i više puta prevareni Hrvati, kao i Srbi na čiju popustljivost se više ne može računati.
OHR, kao i uvijek, ne reaguje na kontinuirane nasrtaje političkog Sarajeva na dejtonski ustavni poredak BiH, nego iz „zasjede“ čeka nekog Srbina ili Hrvata da im zaprijeti sankcijama ako slučajno budu branili dejtonski Ustav i kritikovali neustavne stvavove bošnjačke političke elite.
Kao što se da primijetiti, o teritorijalnoj zajednici Srba, Hrvata i Bošnjaka, u kojoj se govori hrvatskim, srpskim i bošnjačkim jezikom, sve je rečeno što se imalo reći.
Ostaju još tri mogućnosti da se sprovedu unutar BiH, a to je dogovor o primjeni izvornog Dejtonskog sporazuma, uvažavanje prava Hrvata da na svojoj teritorijalnoj jedinici biraju svoje predstavnike i treća opcija, ako ne uspiju prve dvije, disolucija teritorija triju naroda za trajno mirnu BiH.
