ZVORNIK – Nesreća nikad ne dolazi sama, kaže naš narod, a priča koju ćemo vam sada ispričati i prikazati je definitivan dokaz toga.
Preko dobrih ljudi saznali smo za priču porodice Mitrović tj. Kostadinović koja živi u Tabancima. Znali smo za neke osnovne detalje, da se radi o samohranoj majci sa dvoje djece koja živi kod roditelja jer joj je muž preminuo. Međutim, ništa nas nije moglo pripremiti za ono što smo vidjeli i čuli.
Teška životna priča Mitrovića počinje, kao i mnoge na ovim prostorima, u toku rata u BiH. Branislav i Dobrinka živjeli su u Rožnju odakle su morali da izbjegnu zbog ratnih dejstava. U prvo vrijeme živjeli su u Gornjem Šepku. Put ih kasnije vodi u Doljevac, mjesto kod Niša, a zatim u Beograd. U Beogradu su živjeli u barakama koje su pripadale jednoj velikoj firmi. Po raspadu firme srušene su i barake, te su Mitrovići bili primorani opet da se vrate u Zvornik. Tu su se privremeno zadržali na Dobrinkinoj očevini u Roćeviću, a onda za ono malo što su imali od Branislavove otpremnine kupili kuću u Tabancima.
Kuća je, opet, prejaka riječ, jer na njoj rijetko šta da odaje utisak prostora za življenje, ali o njoj ćemo kasnije.
Ćerka Mileva u Beogradu upoznaje svog supružnika Iliju s kojim ima dvoje djece. Luku koji ima tri i po godine i Saru, koja je stara svega 40 dana u trenutku nastanka ove priče. Ilija je bio čestit čovjek i borac koji je radio dva posla ne bi li svojoj porodici obezbjedio egzistenciju i sredio iznajmljeni prostor u kome su trebali da žive nakon rođenja drugog djeteta.
Krajem ove zime dolaze u Tabance gdje Mileva ostaje kod roditelja i sa starijim djetetom dok se sve ne sredi. Tu je zatiče epidemija korona virusa, zatvaraju se granice. Nakon zatvaranja granice Milevin muž se razboljeva i umire, a da ona nije mogla ni da prisustvuje njegovoj sahrani. U julu rađa Saru. Još uvijek neoporavljena od carskog reza Mileva u sezoni šljiva ide u nadnicu od 6 do 19 sati da bi svojoj djeci obezbjedila golu egzistenciju.
Njih petoro, dvoje Mitrovića, i troje mladih Kostadinovića žive od 180 KM socijalnih davanja koje Mileva ima na dvoje maloljetne djece i od dedine penzije. Zato Mileva svaku zoru dočekuje na nogama i svoju djecu ostavlja na brigu ocu koji je bez oka i majki koja ima velikih problema sa krvnim pritiskom. Kaže, opet joj je lakše što su oni makar živi i sa njom, da joj pričuvaju djecu, jer u suprotnom ni sama ne zna šta bi. Od socijale nema života, a novorođenče ne može sa sobom na njivu.
A da su samo to problemi koji muče ove ljude. Kuća u kojoj žive jedva da ima 40 kvadrata i stara je preko pola vijeka, krov prijeti da se uruši, sva stakla su popucala i cijeli objekat je u tako lošem stanju da ne znaju ni od čega bi prvo krenuli sa popravljanjem i kada bi imali sredstava.
Ono što ih sve muči jeste dolazak zime u tako neuslovnom prostoru.Uz to, još uvijek nemaju obezbjeđen ogrijev, plaše se isključenja vode jer nisu u cjelosti optplatili priključak.
Kupatilo u kući ne postoji pa se služe poljskim toaletom.
Brine ih zima i zbog koze, Lukine hraniteljice, jer iz razloga što nisu uvijek imali za mlijeko ovom presimpatičnom dječaku, odlučili su se da od prvih para do kojih su došli, kupe kozu da se bar ne sekiraju za Lukom.
Mileva je borac kakav se danas rijetko sreće među mladim ženama. Ne dozvoljava da joj djeca gladuju, a da se još nije oporavila ni od poroda ni od tragedije koja ju je snašla. Kaže da joj je od svega najteže to što joj se dogodilo sa mužem.
Razlog iz kog je pristala na reportažu je poslednja nada da će ona da doprinese da dočeka zimu u normalnim uslovima sa svojom djecom i roditeljima.
Mi opet možemo da vam kažemo da njima fali svega. Rješavanje stambenog pitanja je prioritet, da li kroz renoviranje ili izgradnju novog objekta, ali kuća u kojoj trenutno žive je potpuno neuslovna.
Dugoročno, Mileva treba posao, pod hitno. Potreban im je ogrijev, hrana za bebu, pelene, odjeća za dječaka…
Ne moramo ni da vam pričamo puno, snimak uostalom govori sve.
A i dosta je sa pričom, sad je vrijeme da se djeluje.
