ZVORNIK – Pismo bošnjačke djece, koja od 1. septembra bojkotuju nastavu u Osnovnoj školi „Sveti Sava“ Zvornik, područno odjeljenje Liplje, upućeno visokom predstavniku u BiH Valentinu Incku podsjeća na najobičniji predizborni pamflet Stranke demokratske akcije /SDA/.
Djeca u pismu Incku tvrde da ne idu na nastavu zbog nemogućnosti izučavanja „bosanskog“ jezika, tražeći da ih visoki predstavnik „posjeti i uvede u đačke klupe i da ne dopusti da se preko dječijih leđa lome kola politike“.
U čemu je problem ovog pisma i ove rečenice, ako su ga pisali đaci. Problema nema, jer ga djeca nisu pisala nego njihovi roditelji ili neko od funkcionera SDA, koji je vjerovatno predizborni kandidat za neku funkciju u gradskoj ili opštinskog parlamenta neke lokalne zajednice na regiji Birač.
Postavlja se pitanje – zna li dijete prvog razreda osnovne škole, koje ima šest godina, za visokog predstavnika u BiH, čime se on bavi, i da se baš zove Valentin Incko. Zna li uopšte dijete u tom uzrastu nazive jezika – srpski, hrvatski, bošnjački, engleski, njemački ili sad ovaj nepostojeći „bosanski“, koji je očigledno samo u glavama SDA činovnika.
Prihvatimo činjenicu da su se djeca, odnosno đaci iz Liplja, pismom obratili čovjeku u čijoj nadležnosti nije odlučivanje ko će kojim, a, posebno nepostojećim, jezikom govoriti.
Incko iz tri razloga nije u mogućnosti da nametne nepostojeći „bosanski“ jezik nikome, pa ni onima koji to žele.
Prvo, u Austriji, zemlji iz koje Incko dolazi, ne govori se austrijski nego njemački jezik. Kako bi Incko prošao u svojoj zemlji kada bi nametnuo „austrijski“ jezik svom narodu o tome ne treba ni razmišljati jer je tako nešto nemoguće.
U zemljama Komonvelta – Kanadi, Australiji i drugim iz te skupine – govori se engleski, a ne jezik po nazivu zemlje. U Meksiku se govori španski, kao i u nekim zemljama Latinske Amerike, dok su i Sjedinjene Američke Države zadržale naziv jezika engleski.
Drugo, naziv „bosanski“ jezik u zajednici Srba, Hrvata i Bošnjaka, koja se još zove BiH, ne može opstati jer „visi“ Hercegovina. Incko je i tu nemoćan. Ostade pola zemlje „nepokriveno“ izmišljenim jezikom ili izvedenim iz riječi Bosna.
Treće, nepostojeći „bosanski“ jezik Incko ne može nametnuti Srbima i Hrvatima jer ova dva naroda imaju svoj jezik – srpski i hrvatski. Ova dva naroda govore tim jezikom od pamtivijeka, dakle, daleko prije Incka i novouspostavljene bošnjačke nacije, tačnije SDA koja želi ovaj nepostojeći jezik.
Bošnjaci su „posudili“ malo hrvatskog, malo srpskog jezika i izmislili varijantu „bosanskog“ jezika. Tako, primjera radi, umjesto opština, kako su ranije govorili, sada se služe hrvatskim izgovorom „općina“, uz mješovitu upotrebi srpskog jezika, zadržavši srpsku riječ – vjerovatno, a ne hrvatski izgovor „vjerojatno“.
Bošnjaci ustvari i ne „znaju“ kojim bi jezikom govorili, ali dobro znaju da ne treba da se naziva ni srpski ni hrvatski, a ni bošnjački, kako je zakonskim aktima propisano, što im niko ne osporava.
Oni hoće da sa dvije, tri riječi kao što su primjera radi „kahva“, „lahko“, „mahrama“ koje su uveli kao nove da „ozakone“ i nametnu nepostojeći „bosanski“ kao službeni jezik.
Funkcioner SDA i potpredsjednik Republike Srpske Ramiz Salkić, nepoštujući Ustav Republike Srpske u kojem je tačno formulisana upotreba jezika, dao je podršku đacima, njihovim roditeljima i naravno aktivistima SDA koji nedvosmisleno gledaju svoj interes da osvoje neku od predizbornih funkcija, zanemarujući učenike koji ne idu u školu.
Napadajući, bez ijednog argumenata, Republiku Srpsku od koje živi na visokoj nozi, Salkić poziva i međunarodnu zajednicu da „otkloni diskriminaciju i aparthejd u obrazovnom procesu Republike Srpske“. I ako je od Salkića, koji ne uvažava ni struku ni znanje, previše je.
Direktor Republičkog pedagoškog zavoda Predrag Damjanović je prilikom posjete učenicima i njihovim roditeljima u područnom odjeljenju Liplje pojasnio da je „pitanje jezika riješeno Ustavom Republike Srpske i da tu nema nikakve dileme“, dodavši da „niko u Republici Srpskoj neće dozvoliti da se krši Ustav“.
Podsjetivši da je tu odredbu Ustava nametnuo visoki predstavnik, Damjanović je rekao da niko u tom trenutku nije imao nikakvih primjedbi, pa čak ni političari iz reda bošnjačkog naroda, koji sada to pitanje problematizuju.
Damjanović je tom prilikom iznio podatak da u Srpskoj nastavu pohađa 6.090 učenika bošnjačke nacionalnosti, a da roditelji 12 ili nešto manje učenika područnog odjeljenja osnovne škole Liplje ne daju djeci da idu u školu zbog naziva jezika, dok svi ostali nastavu pohađaju bez ikakvih problema.
Sve je jasno kao dan, ali Bošnjacima iz Liplja i onima koji im daju instrukcije radi svojih interesa, izgleda nije. Važnije im je da pitanje jezika problematizuju svake druge godine pred izbore, zanemarujući zdrav razum, logiku, zakone i naravno svoju djecu.
Prema podacima Osnovne škole „Sveti Sava“, troje djece od ukupno dvanaestoro, krenulo je na nastavu.
